Kratko, ali životno važno pitanje
Tamničar je pod osvjedočenjem Duha Svetoga iskreno upitao Pavla i Silu: "Gospodo, što mi treba činiti da se spasim?" (Djela 16:30) Pravo pitanje zaslužuje pravi odgovor. Apostoli su mu ovako ogovorili: "Vjeruj u Gospodina Isusa, pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom." (31)
Zvuči vrlo jednostavno, a zapravo i je takvo. U punom biblijskom značenju, apostolska poruka je ovakva: trebamo vjerovati u sve ono što Isus Krist je, što je učinio za nas i što Božja riječ uči o ulasku spasenja u ljudski život. Isus je utjelovljena Božja riječ i zato vjerovati u Njega znači srcem prihvatiti i provesti sve što je pisano. Naglasak je na pojmu 'sve'!
Možda mislimo, pa u čemu može biti problem s tim? Kršćani vjeruju da je Evanđelje Božja sila za spasenje svakom koji vjeruje. To nije sporno, ali ne propovijedaju svi punu poruku Evanđelja. Nepotpuno evanđelje nije Evanđelje i zato u njemu nema Božje spasiteljske sile.
Svatko od nas treba se zapitati ima li Božje svjetlo i razumijevanje spasenja. Već danas i nas netko može pitati "Što trebam učiniti da bi se spasio?" a poruku s tim radnim naslovom trebamo propovijedati bez obzira pita li nas tko ili ne, sviđalo se to ljudima ili ne.
Najčešća greška
Kad govorimo o tome kako spasenje ulazi u ljudski život, mnogi se u strahu i nerazumijevanju zapitaju "Nije li to propagiranje spasenja po djelima?" Zašto je tamničar pitao apostole što treba činiti da bi se spasio? Ne zato što je mislio da nekim svojim djelom može zaslužiti spasenje, nego zato što ga je zanimalo što Bog traži od njega, tj. koje korake treba poduzeti.
Grešnik ne zna odgovor na to važno pitanje i tu dolazimo do pitanja naše uloge kao Kristovog Tijela - Crkve. Mi moramo znati taj odgovor i ponuditi ga kroz propovijedanje Evanđelja. U djelovanju sile spasenja postoji ljudski dio koji mora biti izvršen kroz vjeru.
Bog je sa svoje strane spasenje osigurao kroz zastupničku žrtvu svojeg Sina i Njegovim kažnjavanjem za grijehe svijeta. Svatko tko u toj domeni propagira ljudsku ulogu djela je krivi učitelj i zavodnik. Isus Krist je učinio ono što nitko od nas nije mogao u pogledu problema grijeha i opravdanja pred Bogom.
Međutim, postoji i ljudska domena u pokretanju sile spasenja. To je reakcija srca kroz vjeru na Božje pisane zahtjeve, a ogleda se kroz konkretno djelovanje. Upravo je to sporno područje u kojem je crkvena religija različitih denominacijskih predznaka izostavila pojedine Božje zahtjeve, ili ih predstavila u krivom svjetlu.
Učenje Novog saveza
Ovo poglavlje namjerno sam tako naslovio zato što želim naglasiti možebitnu razliku između izvornog učenja i onog denominacijskog. Nemojmo biti naivni i misliti da se tu podrazumijeva znak jednakosti. Novi savez uči o osam Božjih zahtjeva ili koraka koje svaki grešnik treba poduzeti ukoliko želi da sila spasenja počne djelovati u njegovom životu. Pogledajmo srž svakog od njih, a šire značenje možemo pronaći u osobnom proučavanju.
Obraćenje
Obraćenje je poziv koji su upućivali Ivan Krstitelj, Isus Krist i apostoli (Matej 3:1,2; Marko 1:15; Djela 2:38). Nema ulaska u spasenje bez obraćenja i zato moramo znati što to u osnovi znači. Misao grčke riječi metanoia odnosi se na promjenu životnog smjera, okretanje od grijeha, zla i nepravednosti i novi način razmišljanja.
Vjera i milost
"Vjeruj u Gospodina Isusa, pa ćeš se spasiti ..." (Djela 16:31) Vjera nije maglovit ili neodređen pojam. U Božjem poimanju ona je precizna i usmjerena. Pismo nas uči da vjerujemo u Gospodina Isusa Krista, u sve ono što On je i sve ono što kaže.
U spasenje ulazimo Božjom milošću, svjesni da ni jedno naše djelo nije moglo promjeniti našu poziciju izgubljenog grešnika i Božjeg neprijatelja (Efežanima 2:1-9).
Novo rođenje
"Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko." (Ivan 3:5) Puno se danas priča o novom rođenju, ali sve je manje suvislih, tj. biblijskih učenja kako ono ulazi u ljudski život. Nažalost, mnoge denominacije zbog doktrinalnog zastranjenja drže svoje članove u tami i projiciraju je na one koji traže ulaz u kraljevstvo.
Božja riječ nas uči da novo rođenje postaje djelotvorno kroz vodeno krštenje (Rimljanima 6:3-7), rađanje novog čovjeka u srcu (Efežanima 4:24; 6:16,17) i prihvaćanje Božje riječi (1. Petrova 23).
Božja riječ nas uči da novo rođenje postaje djelotvorno kroz vodeno krštenje (Rimljanima 6:3-7), rađanje novog čovjeka u srcu (Efežanima 4:24; 6:16,17) i prihvaćanje Božje riječi (1. Petrova 23).
Priznanje Isusovog Gospodstva
"Ako svojim ustima priznaješ Isusa Gospodina ..." (Rimljanima 10:9) Danas je popularna poruka o Isus Spasitelju, ali sve se manje čuje o Isusu kao Gospodinu. Apostolska poruka naglašavala je i Isusovo Gospodstvo: "A među njima neki su bili sa Cipra i iz Cirene; ovi, kad su došli, počeli su propovijedati i Grcima, navješčivati im kao Radosnu vijest - Isus je Gospodin." (Djela 11:20)
Pojam Gospodin istovjetan je Gospodaru. To nam kazuje da Isus kroz spasenje postaje naš Gospodar, vlasnik duha, duše i tijela. On od nas očekuje da ga slušamo i radosno vršimo Njegovu riječ. Na to se obvezujemo kad priznamo Njegovo Gospodstvo.
Priznanje uskrsnuća
"... i svojim srcem vjeruješ da ga je Bog uskrsnuo od mrtvih, bit ćeš spašen." (Rimljanima 10:9) Uskrsnuće Krista od mrtvih bilo je najmoćnije Božje djelo ikad izvedeno. Bog zahtjeva da srcem povjerujemo u to, kako bi nam mogao pripisati pravednost.
Zazivanje Isusovog imena
"Tko god zazove Gospodinovo ime, spasit će se." (Rimljanima 10:13) Ime Isus znači Gospodin spašava, Gospodin je spasenje. Kršćani koji su spomenuti u Knjizi Djela neustrašivo su propovijedali Isusovo ime (4:12). Ono je bilo i danas je udarna sila Božjeg kraljevstva, pred kojom bježe sve demonske sile.
Ulogu Isusovog imena u oproštenju grijeha spominje Pavao kroz opis svojeg iskustva: "A sada, što još čekaš? Ustani, primi krštenje i očisti se od svojih grijeha zazivajući njegovo ime." (Djela 22:16)
"Bez sumnje, govor o križu ludost je za one koji propadaju, a za nas koji se spašavamo je sila Božja." (1. Korinćanima 1:18) Grešnici čuju poruku Evanđelja, ali ne reagiraju svi ljudi jednako. Nekome poruka zvuči kao ludost, a nekome kao spasonosni poziv. Propast je sudbina onih ljudi koji ne prihvate ono što je Isus za njih učinio na križu. S druge strane, vjera pokreće Božju silu i poruka postaje provodnik spasenja.
"Tko bude vjerovao i krstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se." (Marko 16:16) Isus u velikoj zapovijedi o propovijedanju Evanđelja ističe da će spasenje djelovati za one koji budu vjerovali i krstili se. On te dvije radnje nikad nije razdvojio ili postavio u izoliranu poziciju. Koliko smo puta do sad čuli, a možda i sami rekli široko prihvaćenu crkvenu mantru "Krštenje ne spašava, ono nema utjecaj na spasenje. To je samo simboličan čin!"
Vrhunac sljepoće i neznanja je papagajsko iznošenje "argumenta" o razbojniku na križu, koji se domogao raja bez krštenja. Isus je zapovijed o propovijedanju i krštavanju dao nakon križa i uskrsnuća. Dakle, u trenutku kad je razbojnik umirao na križu, zapovijed još nije bila izrečena i krštenje kao zahtjev još nije ni vrijedilo.
Laž koja se ponovi tisuću puta vremenom mnogim ljudima zvuči kao istina, ali to je ne čini istinom. Samo tako zvuči! Petar u prvoj poslanici nedvosmisleno tvrdi ovo: "Ono što je ona unaprijed označavala, to jest krštenje, spašava sad i vas." (3:21)
Isus i Petar neodvojivo vežu krštenje i spasenje. Ipak, rijetko gdje ističe se ova biblijska istina. No, nije samo to u pitanju. U poimanju Crkve iz Knjige Djela, krštenje je također bilo neizostavni dio poruke Evanđelja i pokretanja spasiteljske sile.
Za razliku od današnje prakse kad denominacije šalju ljude na mjesečne tečajeve za krštenje u vodi, obraćenici iz Knjige Djela krštavani su u istom danu, a ponekad i trenutku kad su vjerom ispunjavali druge Božje zahtjeve. Svi izvještaji iz Knjige Djela koji opisuju vodeno krštenje to potvrđuju i dokazuju da današnje denominacije ne slijede Božju riječ.
Izbacivati krštenje kao Božji zahtjev za spasenje jednako je negiranju bilo kojeg drugog zahtjeva. To je izravan napad na soterološko (spasenjsko) biblijsko učenje i iskrivljavanje Evanđelja koje su nam ostavili Krist i apostoli.
Ukoliko drugima navješćujemo poruku u kojoj krštenje nije stavljeno uz druge Božje zahtjeve, onda trebamo znati da to nije Evanđelje Isusa Krista. U njemu nema Božje spasiteljske sile, kako za nas, tako i za one kojima ga prenosimo.
Na lijevoj traci bloga su tekstovi koji opisuju sve vezano za vodeno krštenje.
Kristovo djelo na križu
"Bez sumnje, govor o križu ludost je za one koji propadaju, a za nas koji se spašavamo je sila Božja." (1. Korinćanima 1:18) Grešnici čuju poruku Evanđelja, ali ne reagiraju svi ljudi jednako. Nekome poruka zvuči kao ludost, a nekome kao spasonosni poziv. Propast je sudbina onih ljudi koji ne prihvate ono što je Isus za njih učinio na križu. S druge strane, vjera pokreće Božju silu i poruka postaje provodnik spasenja.
Vodeno krštenje
"Tko bude vjerovao i krstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se." (Marko 16:16) Isus u velikoj zapovijedi o propovijedanju Evanđelja ističe da će spasenje djelovati za one koji budu vjerovali i krstili se. On te dvije radnje nikad nije razdvojio ili postavio u izoliranu poziciju. Koliko smo puta do sad čuli, a možda i sami rekli široko prihvaćenu crkvenu mantru "Krštenje ne spašava, ono nema utjecaj na spasenje. To je samo simboličan čin!"
Vrhunac sljepoće i neznanja je papagajsko iznošenje "argumenta" o razbojniku na križu, koji se domogao raja bez krštenja. Isus je zapovijed o propovijedanju i krštavanju dao nakon križa i uskrsnuća. Dakle, u trenutku kad je razbojnik umirao na križu, zapovijed još nije bila izrečena i krštenje kao zahtjev još nije ni vrijedilo.
Laž koja se ponovi tisuću puta vremenom mnogim ljudima zvuči kao istina, ali to je ne čini istinom. Samo tako zvuči! Petar u prvoj poslanici nedvosmisleno tvrdi ovo: "Ono što je ona unaprijed označavala, to jest krštenje, spašava sad i vas." (3:21)
Isus i Petar neodvojivo vežu krštenje i spasenje. Ipak, rijetko gdje ističe se ova biblijska istina. No, nije samo to u pitanju. U poimanju Crkve iz Knjige Djela, krštenje je također bilo neizostavni dio poruke Evanđelja i pokretanja spasiteljske sile.
Za razliku od današnje prakse kad denominacije šalju ljude na mjesečne tečajeve za krštenje u vodi, obraćenici iz Knjige Djela krštavani su u istom danu, a ponekad i trenutku kad su vjerom ispunjavali druge Božje zahtjeve. Svi izvještaji iz Knjige Djela koji opisuju vodeno krštenje to potvrđuju i dokazuju da današnje denominacije ne slijede Božju riječ.
Izbacivati krštenje kao Božji zahtjev za spasenje jednako je negiranju bilo kojeg drugog zahtjeva. To je izravan napad na soterološko (spasenjsko) biblijsko učenje i iskrivljavanje Evanđelja koje su nam ostavili Krist i apostoli.
Ukoliko drugima navješćujemo poruku u kojoj krštenje nije stavljeno uz druge Božje zahtjeve, onda trebamo znati da to nije Evanđelje Isusa Krista. U njemu nema Božje spasiteljske sile, kako za nas, tako i za one kojima ga prenosimo.
Na lijevoj traci bloga su tekstovi koji opisuju sve vezano za vodeno krštenje.
uronjavanje je bila prksa od pocetka ivan krstitelj je poceo a to sta si napisa za razbojnika nisi tocan jer on se nije vise moga uostalom vjera spasava a ne kupanje uronjenje je prvi cin poslusnosti i ima simboliku smrti pokopa i uskrsnuca no samo simbolika naravno kad dusa poviruje ne trba citave enciklopedije nego djelovanje DUHA SVETOG URONJENJE U DUHA DAROVE POUKU U RABORU MUDROSTI TOCNE SAVJETE SILU NAD GRIHOM STRAH I ZNANJE GOSPODNJE KOJE BI STARIJI PROVJERENO I OPREZNO DAT MLADOM TEK USKRSLOJ DUSI A MI SE NATEZEMO RACIONALIZIRAT OPISAT A DUSA IZ PRISTOJNOSTI ŠUTI I SLUSA
OdgovoriIzbrišiDario, naveo si da ono što sam napisao za razbojnika nije točno, ali nisi naveo što. Evo, da ponovim činjenice. Isusova zapovijed o krštavanju bila je izdana nakon smrti na križu i uskrsnuća, tako da se razbojnik nije mogao tad krstiti, sve da je i fizički bilo moguće. Kažeš, uronjavanje je čin poslušnosti, ali ne simbolike, nego aktivna radnja u kojoj se nešto odigrava. Simbolika je protestantska retorika, ali ne i biblijska. Isus uči da se spašava svatko tko povjeruje i krsti se. U božjem poimanju krštenje je jedan od elenata spašavajuće vjere. Tko to ne priznaje, ide protiv Božje riječi.
OdgovoriIzbrišiNaravno da racionaliziranjem čovjek ne može biti spašen, to je jasno. Spasenje ne ovisi o našem htijenju da se spasimo, nego o stanju našeg srca, o kojem odlučuje jedino Bog i oni odabrani kojima On to dozvoli. Istina je da jedino vjera spašava, ali također je istina da je krštenje sastavni dio, ili posljedica poslušnosti vjere. Čovjek može reći; vjerujem sve što piše u bibliji, krstio sam se i spašen sam, a da to ipak ne bude tako. Takvoga otkrivaju njegova djela, a osnovni znak prepoznavanja je bratoljublje. Ako netko bezuvjetno ne voli braću, taj Boga ne čuje, dakle ne poznaje Boga i nije poslušan Bogu.
OdgovoriIzbrišiNaravno da racionaliziranjem čovjek ne može biti spašen, to je jasno. Spasenje ne ovisi o našem htijenju da se spasimo, nego o stanju našeg srca, o kojem odlučuje jedino Bog i oni odabrani kojima On to dozvoli. Istina je da jedino vjera spašava, ali također je istina da je krštenje sastavni dio, ili posljedica poslušnosti vjere. Čovjek može reći; vjerujem sve što piše u bibliji, krstio sam se i spašen sam, a da to ipak ne bude tako. Takvoga otkrivaju njegova djela, a osnovni znak prepoznavanja je bratoljublje. Ako netko bezuvjetno ne voli braću, taj Boga ne čuje, dakle ne poznaje Boga i nije poslušan Bogu.
OdgovoriIzbriši