Za početak ću sažeto objasniti što vjeruju pobornici nauka o predodređenju (predestinaciji). Iako u ovom nauku postoji nekoliko pravaca, temeljno vjerovanje je ovo: Bog je od prije postanka svijeta i ljudskog roda odlučio koji će ljudi biti spašeni. Rezultat toga je da čovjek ne može u životu donijeti odluku srca za ili protiv Krista Spasitelja ukoliko nije usklađena s prethodnom Božjom kategorizacijom (odabrani ili neodabrani).
Nalazimo li se u skupini predodređenih, onda ćemo se sigurno spasiti. U suprotnom, Bog nas nije odredio za spasenje i tako smo unaprijed osuđeni i nemamo nikakvih izgleda ući u spasonosnu vjeru. Pečat na ljudske sudbine u tom slučaju glasi otprilike ovako: "Nisu mogli povjerovati i spasiti se zato što nisu bili predodređeni odlukom Njegove volje."
Rani crkveni oci u pravilu nisu zastupali ovakvo gledište. Ono se pojavilo tek s Augustinom, a suvremeniju formu dobilo je kroz Kalvina. Upravo je kalvinističko učenje o predodređenju imalo snažan utjecaj na misao mnogih današnjih evanđeoskih kršćana i pro kalvinističkih grupacija. No, bez obzira na crkvene oce, mi prije svega moramo vidjeti i duhovno proniknuti što nas o spasenju uči Božja riječ.
Pri tom je je važno da nauk sagledavamo kroz cjelinu objave, a ne izdvojene stihove istrgnute iz konteksta, ili ciljano ugrađene u unaprijed formirano vjerovanje. Pismo na ovu tematiku baca svjetlo iz više kutova i donosi različite sudove. Oni se međusobno ne isključuju, nego stvaraju mozaik objave.
Zastupnici PO-a na ovom pitanju utihnu ili daju nesuvisle i kontradiktorne odgovore, teološki nedorečene i nedokazive. Ukoliko odgovore potvrdno, onda se logično nameće sljedeće pitanje: "Zar je Božji karakter uistinu takav, da bi nekoga odbijao od sebe ili ga poticao da ostane u stanju grijeha i propasti i to samo zato što nije predodređen?" Ovo su pitanja na kojima se nauka o PO-u održava ili pada.
Bog je prve ljude stvorio na svoju sliku, savršene i bezgrešne. U Njegovom naumu su takvi trebali biti i svi njihovi potomci. Za razumijevanje tematike je izuzetno važno utvrditi redoslijed. Prvo je stvoreno savršeno stanje, a grijeh je došao nakon toga i načinio štetu.
Grijehom prvih ljudi, smrt je prešla na sve njihove potomke (Rimljanima 5:12). Ova ocjena odnosi se na duhovnu smrt, vladavinu grešne prirode u ljudskom biću i robovanje sotoni. Važno je da uvidimo kako se savršeno stvaranje ljudskog roda i njegovo srozavanje u vlast grijeha opisuje pojmom svi. Isto tako, izbavljenje ljudskog roda iz stanja duhovne smrti i svih posljedica također se opisuje pojmom svi. To nam jamči da je spasenje osigurano za sve ljude (Rimljanima 3:21-24; 5:18,19).
U cijelom Pismu, a pogotovo u Isusovom zemaljskom učenju ili kasnijem apostolskom, nema ni jednog stiha koji bi izričito naglasio ili naslutio da je Bog planski podijelio ljude u dvije skupine (odabrani i neodabrani), s nemogućnošću promjene sudbine od njihove strane.
S druge strane, postoje stihovi koji su izvučeni iz konteksta i pod utjecajem krivog duha protumačeni protivno Božjoj volji. Jedan od takvih su Pavlove riječi iz Poslanice Rimljanima: "Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube, onih koji su odlukom Božjom pozvani, jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu jednaki slici njegova Sina, da ovaj bude prvorođenac među mnogom braćom. A koje je predodredio, one je i pozvao; koje je pozvao, one je i opravdao; koje je opravdao, one je i proslavio." (8:28-30) Prijevod Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1999.g.
Poseban naglasak trebamo staviti na apostolove riječi "jer koje je predvidio, one je i predodredio". Zastupnici PO-a u glas kažu "Evo, to je krunski dokaz našeg nauka, Bog je predodredio ljude za spasenje!" Međutim, to nije ono što Duh Sveti objavljuje kroz apostola. Ono što je u prijevodu Kršćanske sadašnjosti prevedeno kao predvidio dolazi od grčke riječi proginosko, koja znači imati predznanje, unaprijed znati, predvidjeti, odavno znati. Zato je Šarićev prijevod ovih riječi u potpunosti naslonjen na izvorno značenje i misao: "Jer one koje unaprijed zna, njih je i predodredio ..."
Kad to znamo slika ovog predmeta postaje nam kristalno čista. Nema ni govora o tome da je Bog podijelio ljude u dvije skupine i predodredio im vječnu sudbinu. Apostolove riječi nedvosmisleno svjedoče o Božjem sveviđenju, predznanju i pogledu u budućnost. Bog vidi život svakog svojeg stvorenja od početka do kraja. On je od prije postanka svijeta i ljudskog roda znao unaprijed koji će se ljudi spasiti u Isusu Kristu, a koji će ga odbiti. Znajući to, On ih je u svojoj volji odredio da u budućnosti postanu jednaki slici Njegovog Sina.
Nažalost, kao i u mnogim drugim stvarima, tako i u vezi ovog predmeta, ljudi će radije čitati i vjerovati što kaže crkveni otac ili utemeljitelj njihove denominacije, nego ono što Bog kaže u Pismu. Postoje izričiti stihovi u pogledu Božje volje vezane za spasenje ljudi.
Govoreći o događajima u posljednjim danima, apostol Petar nam je u drugoj poslanici otkrio Božju volju u vezi spasenja ljudi: "Ne odustaje Gospodin od izvršenja obećanja, kako to neki misle, nego vas strpljivo podnosi zato što neće da se itko izgubi, nego da svi pristupe obraćenju." (3:9) Ponovno uočavamo taj pojam svi u pogledu Božje volje. Bog želi da svi ljudi pristupe obraćenju i vjeri u Krista. To isključuje nauku o unaprijed stvorenim skupinama.
Pogledajmo osvrt apostola Pavla: "To je dobro i ugodno pred Bogom, našim Spasiteljem, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do potpune spoznaje istine." (1. Timoteju 2:3,4) Ne može biti jasnije; Bog hoće da se svi ljudi spase! On nikome nije uskratio tu mogućnost navodnom odlukom, koja je nekog prije postanka svijeta smjestila u skupinu neodabranih.
Na ovoj točci biblijske analize moramo do kraja razotkriti krivu nauku i dati joj primjeren naziv. Već sam rekao da je modernu formu ovo učenje dobilo kroz Kalvina, tako da ćemo koristiti naziv kalvinizam. On se sastoji od pet temeljnih točaka, poznatije kao TULIP. Jedna od točaka vjerovanja bavi se Isusovom zastupničkom žrtvom na križu.
Kao što smo vidjeli u gornjim stihovima, Božja riječ nam svjedoči da Njegova volja u pogledu spasenja obuhvaća sve ljude. Također, saznali smo da je Božja volja da svi pristupe obraćenju i dođu do potpune spoznaje istine. Već je to dovoljno da kalvinizam bude raskrinkam kao kriva nauka.
Ipak, ljudi ogrezli u ovo krivovjerje izmislili su teoriju o postojanju dviju paralelnih Božjih volja. Oni se načelno slažu s time da je Bog spasitelj svih ljudi i da želi da dođe do obraćenja sviju, ali paralelno s tim navodno postoje i skupine odabranih i neodabranih. Teško se suzdržati od težih kvalifikacija ovakvih besmislica. Svatko iole razuman i biblijski obrazovan shvaća da je to gruba manipulacija i izmišljotina, ali u nju nažalost vjeruje velik broj ljudi.
Upravo je zato u TULIP ugrađeno vjerovanje u Isusovu selektivnu žrtvu na križu. Da, dobro ste čuli, kalvinizam i nauci temeljeni na njemu uče da je Isus na križu žrtvovan za grijehe samo onih ljudi koji spadaju u skupinu odabranih.
Prisjetimo se Pavlovih riječi iz Prve poslanice Timoteju, gdje je otkrio da Bog želi spasenje svih ljudi (2:3,4). U petom stihu nastavlja se na tu misao i kazuje nam kako je to učinio: "... jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi; čovjek Krist Isus, koji je dao samog sebe kao otkup umjesto sviju ..." Kad povežemo cijelu Pavlovu misao dobivamo ovu objavu. Bog želi da se svi ljudi spase, a to je omogućio kroz Isusovu zastupničku žrtvu na križu koja je učinjena za grijehe svih ljudi.
Svi ljudi koji se deklariraju kao kršćani propovijedaju Evanđelje, ali ne propovijedaju isto Evanđelje. Kao što smo dosad vidjeli, kalvinističko, predestinacijsko evanđelje negira Božju volju da svi mogu biti spašeni. Isto tako, negira Isusov zastupničku žrtvu na križu za sve ljude.
S druge strane, postoji biblijsko Evanđelje, ono koje je navijestio Isus za vrijeme zemaljske službe i koje su poslije diljem svijeta pronijeli apostoli i drugi vjernici. U tom Evanđelju dominira Isusova poruka "da je Bog tako ljubio svijet, da je dao svojeg jedinorođenog Sina, da ne pogine ni jedan koji vjeruje u njega, već da ima vječni život". (Ivan3:16)
Bog je ljubio svijet, cijeli svijet, sve Adamove potomke porobljene grijehom, svakog čovjeka bez iznimke. Nije rekao "Ovi su odabrani od moje strane, pa ću se žrtvovati za njihove grijehe, a za ove druge neću, zato što nisu odabrani i svejedno će propasti!" Shvaćamo li da je to zapravo teza kalvinizma i nauka o PO-u? To nije Evanđelje Isusa Krista!
Vidjeli smo da je Petar u poslanici izrazio Božju volju da svi ljudi pristupe obraćenju. Bog nije i ne može biti kontradiktoran sam sebi i upravo je zato kroz Isusa i apostole objavio zapovijed svim ljudima da se moraju obratiti i uzvjerovati.
Ukoliko ljudi odbiju Božju ruku pomirenja i odbijaju se obratiti i uzvjerovati, onda na njima ostaje Božja srdžba i osuda. Upravo to Isus kaže u velikoj zapovijedi o o propovijedanju Evanđelja (Marko 16:15,16). Prvo kaže da se ono mora propovijedati svakome stvorenju, a potom objašnjava što će ljudima donijeti spasenje ili osudu. Ukoliko se ponize pred Bogom, obrate se i povjeruju, bit će spašeni. U suprotnom, tj. ukoliko se ne budu obratili i povjerovali, bit će osuđeni.
To je Božji kriterij i valja naglasiti, jedini kriterij po kojem ljudima kroz svoju milost daje spasenje ili osudu. Nigdje, ali doslovno nigdje, Bog ne kaže da nekoga spašava zato što je predodređen za spasenje, ili nekoga osuđuje zato što je predodređen za propast. Svaki čovjek kad čuje Evanđelje istovremeno biva osvjedočen Duhom Svetim (Ivan 16:8-10) i u tom trenutku Božja milost se ispruža prema njemu. Odgovor ljudskog srca, tj. vjera ili nevjera, odlučuje o daljnjem statusu u Božjim očima.
Pitanje kojim se apostol bavi u ovom poglavlju je nužnost opravdanja vjerom, a ne zakonom. Konstatacija da nisu svi potomci Abrahamova prava djeca vezana je za nužnost pripadnosti Izakovoj liniji. Što to zapravo znači?
Znamo da je Abraham primio Božje obećanje, da će njegova žena Sara dobiti sina. Nažalost, Abraham je do ostvarenja obećanja pokušao doći tjelesnim putem i dogodio se Išmael. Biološki gledano bio je Abrahamov sin, ali duhovni naum koji je Bog htio provesti morao se odigrati kroz Izaka. On je bio dijete obećanja. Doslovno sve što je Bog činio od Abrahama nadalje vodilo je prema Kristovom tjelesnom dolasku na ovaj svijet.
Na Izakovom potomstvu očitovalo se Božje sveznanje. Za vrijeme Rebekine trudnoće Bog je najavio da su u njezinoj utrobi dva svijeta i da će stariji blizanac služiti mlađem. Ključno je pitanje ovo; je li Božji komentar posljedica različitih sudbina koje je odredio za braću, ili uvida u njihova srca?
Kao što znamo, Ezav je bio prvorođenac, ali potpuno ravnodušan na duhovne stvari. Pravo prvorodstva prodao je Jakovu za kruh i juhu. Očito je da nije bio zainteresiran za duhovne stvari. Za razliku od njega, Jakov je do te mjere težio za očevim i Božjim blagoslovom, da je bio spreman čak i na prijevaru kako bi ga ostvario.
Pavao je upotrijebio prorokov komentar "Jakova sam ljubio, a Ezava nisam ljubio" kako bi naglasio Božji izbor. To naravno nije sporno ili u suprotnosti s onim što vidimo u Pismu. Također, apostol spominje da je odluka donijeta prije nego što su blizanci rođeni, niti su učinili dobro ili zlo.
Zašto je Ezav prodao pravo prvorodstva? Je li to učinio zato što mu je Bog predodredio takvu sudbinu prije nego što je rođen, ili je to bila posljedica njegovog izbora i stanja srca? Recimo na trenutak da je točna prva tvrdnja. To bi automatski značilo i da je Bog nadahnuo njegovo srce da tako učini. Međutim, mi znamo da u Bogu ne postoji nikakvo zlo, kao i to da On u ljudima ne izaziva požude i ne potiče ih da griješe. Sve spomenuto je djelovanje Zloga.
Bog nije nadahnuo Ezava da proda pravo prvorodstva i svakako nije u njemu razvijao duhovnu ravnodušnost. Njegove izjave u vezi Ezava i Jakova prije nego što su rođeni posljedica su predznanja i poznavanja ljudskih srca prije nego što i budu rođeni. Na puno mjesta u Bibliji Bog je komentirao pojedince i skupine ljudi, najavljujući unaprijed da će učiniti dobro ili zlo. Ne zato što im je sudbinski namijenio takve uloge, nego zato što je unaprijed znao kako će postupiti.
Pogledajmo primjer spasenja čovječanstva, S jedne strane Bog kaže da je dao svojeg Sina za spasenje svijeta, kao i to da je Njegova volja da svi pristupe obraćenju i vjeri, a s druge strane Isus kaže da je uzak put spasenja, a širok propasti i da mnogi idu njime. Sud Božje riječi je da će nažalost većina čovječanstva propasti, ali ne zato što je Bog tako predodredio, nego zato što većina ljudi kroz povijest odbija ponudu spasenja i pruženu ruku milosti. To je pitanje izbora!
Vratimo se na Ezavov primjer kako bismo dokazali da njegovi postupci nisu posljedica predodređene sudbine, nego njegovog grešnog srca i izbora. Pisac Poslanice Hebrejima upozorava kršćane da ne izgube milost Božju i spasenje. Kao negativni primjer koji ne bismo smjeli slijediti navodi upravo Ezava: "Budno pazite da tko ne postane bludnik ili bezbožnik poput Ezava, koji je za jedno jelo prodao pravo svojeg prvorodstva." (12:16)
Kao što vidimo, Ezav je postao bludnik i bezbožnik. U slučaju da je to bila njegova ili naša predodređena sudbina (Božja odluka) onda bi upozorenje bilo bespredmetno. Upozorenje izraženo riječima 'budno pazite' sugerira da nikome od nas unutar Božje volje nije zacrtan put kojim je Ezav krenuo, nego je potrebno posvećenje i vjera da bi se ostalo na Kristovom putu. To je opet stvar izbora i donešenih odluka, a ne nešto što je unaprijed određeno.
Kad je Bog pozvao Mojsija, otkrio mu je da će se faraon protiviti svim Njegovim pozivima na puštanje Izraelaca: "Znam ja da vas egipatski kralj neće pustiti ako ne bude natjeran teškom šakom." (Izlazak 3:19) Tematika onog što se događalo u Egiptu je kompleksna i zato je treba analizirati iz više kutova. Egipat je bio idolopoklonička zemlja, mjesto porobljavanja i ugnjetavanja Božjeg naroda. Bog je sudio Egiptu ponižavajući i razotkrivajući njihova božanstva, ili kao osvetu za zlo koje su učinili Njegovom narodu (ubojstvo egipatskih prvorođenaca).
Nakon prvih pet sudova, komentar je bio da je faraon otvrdnuo svoje srce i nije popuštao. Od šestog suda nadalje, komentar je bio da je Jahve otvrdnuo srce faraonu. To znači da je zbog nepopuštanja i ustrajnosti u zlu, Bog zatvorio faraonovo srce u tvrdoću i mogućnosti za promjenu nije više bilo. Pavao je nazvao faraona jednom od posuda gnjeva, koje su sebe učinile prikladnima za propast (Rimljanima 9:22) uz dodatak da ih je čak i strpljivo podnosio. Faraon je svojim postupcima učinio sebe prikladnim za propast, a ne Bog. On je samo reagirao u skladu s njegovim odlukama.
Ovo je vrlo važna informacija za ispravno razumijevanje Pavlovih prethodnih riječi u odlomku: "Tako dakle, iskazuje milosrđe kome hoće, a čini tvrdokornim koga hoće." (18) Ljudi neupućeni u cjelovito biblijsko učenje automatski ove riječi tumače kao svojevsrvnu tombolu; netko se Bogu sviđa, pa mu se smiluje, a tko mu se ne sviđa dobija tvrdoću. Kažu da je to u pravilu nemoguće znati ili predvidjeti. Zato je važno poznavati Božju objavu i sud o nekom predmetu Njegove volje.
Što nas Pismo uči o iskazivanju Božjeg milosrđa ili osude? Koji su kriteriji? On u svojoj riječi jasno kaže "da se protivi oholima, a poniznima daje milost". (Jakov 4:6) U kojoj je skupini bio faraon? U oholoj, naravno! Svoju oholost nije pokazao jednom, nego više puta. Kao što smo već vidjeli, Bog je Mojsiju najavio "da on zna da ih egipatski kralj neće pustiti". Ključna riječ je 'znam'. Sve što se dogodilo u potpunosti je bilo usklađeno sa svim Božjim kriterijima. Faraon nije dobio milost zato što se nije pokajao i promijenio smjer. Za uzvrat je dobio Božje sudove koji su bili sve žešći i njegovo srce je bilo zatvoreno u neposlušnost.
U Pismu vidimo da je svaki čovjek, bez obzira na prošlost i grijehe koje je počinio, dobio Božju milost ukoliko se iskreno pokajao. Nitko nije bio odbijen komentarom tipa "Odbijam te zato što nisi u skupini onih kojima želim iskazati milost!"
Ničije riječi ili djela nisu sudbinski određene, kao posljedica pripadanja skupinama određenih ili neodređenih. Isus Krist je svojoj zastupničkom žrtvom na križu omogućio spasenje svih ljudi. Milost će biti iskazana onima koji se pokaju i povjeruju, a Božji sud i gnjev će ostati na svima onima koji ustraju u zlu. TULIP i općenito svi nauci temeljeni na PO-u nisu biblijski.
Svatko tko vjeruje ili zastupa takve nauke nije spašen milošću Božjom i ima krive poglede na pitanje Božje pravednosti i principe po kojima nagrađuje ili kažnjava ljude. Jedino rješenje je obraćenje od takvih krivovjerja i prihvaćanje zdravog biblijskog nauka o dobivanju milosti po vjeri ili osude zbog nevjere.
Nalazimo li se u skupini predodređenih, onda ćemo se sigurno spasiti. U suprotnom, Bog nas nije odredio za spasenje i tako smo unaprijed osuđeni i nemamo nikakvih izgleda ući u spasonosnu vjeru. Pečat na ljudske sudbine u tom slučaju glasi otprilike ovako: "Nisu mogli povjerovati i spasiti se zato što nisu bili predodređeni odlukom Njegove volje."
Rani crkveni oci u pravilu nisu zastupali ovakvo gledište. Ono se pojavilo tek s Augustinom, a suvremeniju formu dobilo je kroz Kalvina. Upravo je kalvinističko učenje o predodređenju imalo snažan utjecaj na misao mnogih današnjih evanđeoskih kršćana i pro kalvinističkih grupacija. No, bez obzira na crkvene oce, mi prije svega moramo vidjeti i duhovno proniknuti što nas o spasenju uči Božja riječ.
Pri tom je je važno da nauk sagledavamo kroz cjelinu objave, a ne izdvojene stihove istrgnute iz konteksta, ili ciljano ugrađene u unaprijed formirano vjerovanje. Pismo na ovu tematiku baca svjetlo iz više kutova i donosi različite sudove. Oni se međusobno ne isključuju, nego stvaraju mozaik objave.
Ključna pitanja nauka o predodređenju
Razmotrimo tvrdnju da je Bog prije postanka svijeta i stvaranja ljudskog roda podijelio ljude u dvije skupine - odabrani (spašeni) i neodabrani (nespašeni). Znači li to onda da je u njihova srca ugradio svojevrsni stav, razmišljanja, riječi i odluke koje će ih usmjeravati prema Njemu ili dalje od Njega, ovisno u kojoj su predodređenoj skupini.
Zastupnici PO-a na ovom pitanju utihnu ili daju nesuvisle i kontradiktorne odgovore, teološki nedorečene i nedokazive. Ukoliko odgovore potvrdno, onda se logično nameće sljedeće pitanje: "Zar je Božji karakter uistinu takav, da bi nekoga odbijao od sebe ili ga poticao da ostane u stanju grijeha i propasti i to samo zato što nije predodređen?" Ovo su pitanja na kojima se nauka o PO-u održava ili pada.
Stvaranje ljudskog roda i pad u grijeh
Bog je prve ljude stvorio na svoju sliku, savršene i bezgrešne. U Njegovom naumu su takvi trebali biti i svi njihovi potomci. Za razumijevanje tematike je izuzetno važno utvrditi redoslijed. Prvo je stvoreno savršeno stanje, a grijeh je došao nakon toga i načinio štetu.
Grijehom prvih ljudi, smrt je prešla na sve njihove potomke (Rimljanima 5:12). Ova ocjena odnosi se na duhovnu smrt, vladavinu grešne prirode u ljudskom biću i robovanje sotoni. Važno je da uvidimo kako se savršeno stvaranje ljudskog roda i njegovo srozavanje u vlast grijeha opisuje pojmom svi. Isto tako, izbavljenje ljudskog roda iz stanja duhovne smrti i svih posljedica također se opisuje pojmom svi. To nam jamči da je spasenje osigurano za sve ljude (Rimljanima 3:21-24; 5:18,19).
Na čemu se onda temelji nauk o preodređenju?
U cijelom Pismu, a pogotovo u Isusovom zemaljskom učenju ili kasnijem apostolskom, nema ni jednog stiha koji bi izričito naglasio ili naslutio da je Bog planski podijelio ljude u dvije skupine (odabrani i neodabrani), s nemogućnošću promjene sudbine od njihove strane.
S druge strane, postoje stihovi koji su izvučeni iz konteksta i pod utjecajem krivog duha protumačeni protivno Božjoj volji. Jedan od takvih su Pavlove riječi iz Poslanice Rimljanima: "Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube, onih koji su odlukom Božjom pozvani, jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu jednaki slici njegova Sina, da ovaj bude prvorođenac među mnogom braćom. A koje je predodredio, one je i pozvao; koje je pozvao, one je i opravdao; koje je opravdao, one je i proslavio." (8:28-30) Prijevod Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1999.g.
Poseban naglasak trebamo staviti na apostolove riječi "jer koje je predvidio, one je i predodredio". Zastupnici PO-a u glas kažu "Evo, to je krunski dokaz našeg nauka, Bog je predodredio ljude za spasenje!" Međutim, to nije ono što Duh Sveti objavljuje kroz apostola. Ono što je u prijevodu Kršćanske sadašnjosti prevedeno kao predvidio dolazi od grčke riječi proginosko, koja znači imati predznanje, unaprijed znati, predvidjeti, odavno znati. Zato je Šarićev prijevod ovih riječi u potpunosti naslonjen na izvorno značenje i misao: "Jer one koje unaprijed zna, njih je i predodredio ..."
Kad to znamo slika ovog predmeta postaje nam kristalno čista. Nema ni govora o tome da je Bog podijelio ljude u dvije skupine i predodredio im vječnu sudbinu. Apostolove riječi nedvosmisleno svjedoče o Božjem sveviđenju, predznanju i pogledu u budućnost. Bog vidi život svakog svojeg stvorenja od početka do kraja. On je od prije postanka svijeta i ljudskog roda znao unaprijed koji će se ljudi spasiti u Isusu Kristu, a koji će ga odbiti. Znajući to, On ih je u svojoj volji odredio da u budućnosti postanu jednaki slici Njegovog Sina.
Božja volja u pogledu spasenja ljudi
Nažalost, kao i u mnogim drugim stvarima, tako i u vezi ovog predmeta, ljudi će radije čitati i vjerovati što kaže crkveni otac ili utemeljitelj njihove denominacije, nego ono što Bog kaže u Pismu. Postoje izričiti stihovi u pogledu Božje volje vezane za spasenje ljudi.
Govoreći o događajima u posljednjim danima, apostol Petar nam je u drugoj poslanici otkrio Božju volju u vezi spasenja ljudi: "Ne odustaje Gospodin od izvršenja obećanja, kako to neki misle, nego vas strpljivo podnosi zato što neće da se itko izgubi, nego da svi pristupe obraćenju." (3:9) Ponovno uočavamo taj pojam svi u pogledu Božje volje. Bog želi da svi ljudi pristupe obraćenju i vjeri u Krista. To isključuje nauku o unaprijed stvorenim skupinama.
Pogledajmo osvrt apostola Pavla: "To je dobro i ugodno pred Bogom, našim Spasiteljem, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do potpune spoznaje istine." (1. Timoteju 2:3,4) Ne može biti jasnije; Bog hoće da se svi ljudi spase! On nikome nije uskratio tu mogućnost navodnom odlukom, koja je nekog prije postanka svijeta smjestila u skupinu neodabranih.
Isusova zastupnička žrtva
Na ovoj točci biblijske analize moramo do kraja razotkriti krivu nauku i dati joj primjeren naziv. Već sam rekao da je modernu formu ovo učenje dobilo kroz Kalvina, tako da ćemo koristiti naziv kalvinizam. On se sastoji od pet temeljnih točaka, poznatije kao TULIP. Jedna od točaka vjerovanja bavi se Isusovom zastupničkom žrtvom na križu.
Kao što smo vidjeli u gornjim stihovima, Božja riječ nam svjedoči da Njegova volja u pogledu spasenja obuhvaća sve ljude. Također, saznali smo da je Božja volja da svi pristupe obraćenju i dođu do potpune spoznaje istine. Već je to dovoljno da kalvinizam bude raskrinkam kao kriva nauka.
Ipak, ljudi ogrezli u ovo krivovjerje izmislili su teoriju o postojanju dviju paralelnih Božjih volja. Oni se načelno slažu s time da je Bog spasitelj svih ljudi i da želi da dođe do obraćenja sviju, ali paralelno s tim navodno postoje i skupine odabranih i neodabranih. Teško se suzdržati od težih kvalifikacija ovakvih besmislica. Svatko iole razuman i biblijski obrazovan shvaća da je to gruba manipulacija i izmišljotina, ali u nju nažalost vjeruje velik broj ljudi.
Upravo je zato u TULIP ugrađeno vjerovanje u Isusovu selektivnu žrtvu na križu. Da, dobro ste čuli, kalvinizam i nauci temeljeni na njemu uče da je Isus na križu žrtvovan za grijehe samo onih ljudi koji spadaju u skupinu odabranih.
Prisjetimo se Pavlovih riječi iz Prve poslanice Timoteju, gdje je otkrio da Bog želi spasenje svih ljudi (2:3,4). U petom stihu nastavlja se na tu misao i kazuje nam kako je to učinio: "... jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi; čovjek Krist Isus, koji je dao samog sebe kao otkup umjesto sviju ..." Kad povežemo cijelu Pavlovu misao dobivamo ovu objavu. Bog želi da se svi ljudi spase, a to je omogućio kroz Isusovu zastupničku žrtvu na križu koja je učinjena za grijehe svih ljudi.
Propovijedanje Evanđelja
Svi ljudi koji se deklariraju kao kršćani propovijedaju Evanđelje, ali ne propovijedaju isto Evanđelje. Kao što smo dosad vidjeli, kalvinističko, predestinacijsko evanđelje negira Božju volju da svi mogu biti spašeni. Isto tako, negira Isusov zastupničku žrtvu na križu za sve ljude.
S druge strane, postoji biblijsko Evanđelje, ono koje je navijestio Isus za vrijeme zemaljske službe i koje su poslije diljem svijeta pronijeli apostoli i drugi vjernici. U tom Evanđelju dominira Isusova poruka "da je Bog tako ljubio svijet, da je dao svojeg jedinorođenog Sina, da ne pogine ni jedan koji vjeruje u njega, već da ima vječni život". (Ivan3:16)
Bog je ljubio svijet, cijeli svijet, sve Adamove potomke porobljene grijehom, svakog čovjeka bez iznimke. Nije rekao "Ovi su odabrani od moje strane, pa ću se žrtvovati za njihove grijehe, a za ove druge neću, zato što nisu odabrani i svejedno će propasti!" Shvaćamo li da je to zapravo teza kalvinizma i nauka o PO-u? To nije Evanđelje Isusa Krista!
Vidjeli smo da je Petar u poslanici izrazio Božju volju da svi ljudi pristupe obraćenju. Bog nije i ne može biti kontradiktoran sam sebi i upravo je zato kroz Isusa i apostole objavio zapovijed svim ljudima da se moraju obratiti i uzvjerovati.
Ukoliko ljudi odbiju Božju ruku pomirenja i odbijaju se obratiti i uzvjerovati, onda na njima ostaje Božja srdžba i osuda. Upravo to Isus kaže u velikoj zapovijedi o o propovijedanju Evanđelja (Marko 16:15,16). Prvo kaže da se ono mora propovijedati svakome stvorenju, a potom objašnjava što će ljudima donijeti spasenje ili osudu. Ukoliko se ponize pred Bogom, obrate se i povjeruju, bit će spašeni. U suprotnom, tj. ukoliko se ne budu obratili i povjerovali, bit će osuđeni.
To je Božji kriterij i valja naglasiti, jedini kriterij po kojem ljudima kroz svoju milost daje spasenje ili osudu. Nigdje, ali doslovno nigdje, Bog ne kaže da nekoga spašava zato što je predodređen za spasenje, ili nekoga osuđuje zato što je predodređen za propast. Svaki čovjek kad čuje Evanđelje istovremeno biva osvjedočen Duhom Svetim (Ivan 16:8-10) i u tom trenutku Božja milost se ispruža prema njemu. Odgovor ljudskog srca, tj. vjera ili nevjera, odlučuje o daljnjem statusu u Božjim očima.
Naoko sporni slučajevi
Vraćamo se na pitanje Božjeg karaktera i toga usmjerava li On ljudske misli i odluke prema njihovoj unaprijed predodređenoj sudbini. Zastupnici PO-a redovito se pozivaju na deveto poglavlje Poslanice Rimljanima, kako bi dokazali da ipak postoje dvije skupine ljudi unutar Njegove volje. Tamo su spomenuti primjeri Abrahama, Izaka, Jakova i Ezava (Izakovih sinova), kao i faraona.
Pitanje kojim se apostol bavi u ovom poglavlju je nužnost opravdanja vjerom, a ne zakonom. Konstatacija da nisu svi potomci Abrahamova prava djeca vezana je za nužnost pripadnosti Izakovoj liniji. Što to zapravo znači?
Znamo da je Abraham primio Božje obećanje, da će njegova žena Sara dobiti sina. Nažalost, Abraham je do ostvarenja obećanja pokušao doći tjelesnim putem i dogodio se Išmael. Biološki gledano bio je Abrahamov sin, ali duhovni naum koji je Bog htio provesti morao se odigrati kroz Izaka. On je bio dijete obećanja. Doslovno sve što je Bog činio od Abrahama nadalje vodilo je prema Kristovom tjelesnom dolasku na ovaj svijet.
Na Izakovom potomstvu očitovalo se Božje sveznanje. Za vrijeme Rebekine trudnoće Bog je najavio da su u njezinoj utrobi dva svijeta i da će stariji blizanac služiti mlađem. Ključno je pitanje ovo; je li Božji komentar posljedica različitih sudbina koje je odredio za braću, ili uvida u njihova srca?
Kao što znamo, Ezav je bio prvorođenac, ali potpuno ravnodušan na duhovne stvari. Pravo prvorodstva prodao je Jakovu za kruh i juhu. Očito je da nije bio zainteresiran za duhovne stvari. Za razliku od njega, Jakov je do te mjere težio za očevim i Božjim blagoslovom, da je bio spreman čak i na prijevaru kako bi ga ostvario.
Pavao je upotrijebio prorokov komentar "Jakova sam ljubio, a Ezava nisam ljubio" kako bi naglasio Božji izbor. To naravno nije sporno ili u suprotnosti s onim što vidimo u Pismu. Također, apostol spominje da je odluka donijeta prije nego što su blizanci rođeni, niti su učinili dobro ili zlo.
Zašto je Ezav prodao pravo prvorodstva? Je li to učinio zato što mu je Bog predodredio takvu sudbinu prije nego što je rođen, ili je to bila posljedica njegovog izbora i stanja srca? Recimo na trenutak da je točna prva tvrdnja. To bi automatski značilo i da je Bog nadahnuo njegovo srce da tako učini. Međutim, mi znamo da u Bogu ne postoji nikakvo zlo, kao i to da On u ljudima ne izaziva požude i ne potiče ih da griješe. Sve spomenuto je djelovanje Zloga.
Bog nije nadahnuo Ezava da proda pravo prvorodstva i svakako nije u njemu razvijao duhovnu ravnodušnost. Njegove izjave u vezi Ezava i Jakova prije nego što su rođeni posljedica su predznanja i poznavanja ljudskih srca prije nego što i budu rođeni. Na puno mjesta u Bibliji Bog je komentirao pojedince i skupine ljudi, najavljujući unaprijed da će učiniti dobro ili zlo. Ne zato što im je sudbinski namijenio takve uloge, nego zato što je unaprijed znao kako će postupiti.
Pogledajmo primjer spasenja čovječanstva, S jedne strane Bog kaže da je dao svojeg Sina za spasenje svijeta, kao i to da je Njegova volja da svi pristupe obraćenju i vjeri, a s druge strane Isus kaže da je uzak put spasenja, a širok propasti i da mnogi idu njime. Sud Božje riječi je da će nažalost većina čovječanstva propasti, ali ne zato što je Bog tako predodredio, nego zato što većina ljudi kroz povijest odbija ponudu spasenja i pruženu ruku milosti. To je pitanje izbora!
Vratimo se na Ezavov primjer kako bismo dokazali da njegovi postupci nisu posljedica predodređene sudbine, nego njegovog grešnog srca i izbora. Pisac Poslanice Hebrejima upozorava kršćane da ne izgube milost Božju i spasenje. Kao negativni primjer koji ne bismo smjeli slijediti navodi upravo Ezava: "Budno pazite da tko ne postane bludnik ili bezbožnik poput Ezava, koji je za jedno jelo prodao pravo svojeg prvorodstva." (12:16)
Kao što vidimo, Ezav je postao bludnik i bezbožnik. U slučaju da je to bila njegova ili naša predodređena sudbina (Božja odluka) onda bi upozorenje bilo bespredmetno. Upozorenje izraženo riječima 'budno pazite' sugerira da nikome od nas unutar Božje volje nije zacrtan put kojim je Ezav krenuo, nego je potrebno posvećenje i vjera da bi se ostalo na Kristovom putu. To je opet stvar izbora i donešenih odluka, a ne nešto što je unaprijed određeno.
Kad je Bog pozvao Mojsija, otkrio mu je da će se faraon protiviti svim Njegovim pozivima na puštanje Izraelaca: "Znam ja da vas egipatski kralj neće pustiti ako ne bude natjeran teškom šakom." (Izlazak 3:19) Tematika onog što se događalo u Egiptu je kompleksna i zato je treba analizirati iz više kutova. Egipat je bio idolopoklonička zemlja, mjesto porobljavanja i ugnjetavanja Božjeg naroda. Bog je sudio Egiptu ponižavajući i razotkrivajući njihova božanstva, ili kao osvetu za zlo koje su učinili Njegovom narodu (ubojstvo egipatskih prvorođenaca).
Nakon prvih pet sudova, komentar je bio da je faraon otvrdnuo svoje srce i nije popuštao. Od šestog suda nadalje, komentar je bio da je Jahve otvrdnuo srce faraonu. To znači da je zbog nepopuštanja i ustrajnosti u zlu, Bog zatvorio faraonovo srce u tvrdoću i mogućnosti za promjenu nije više bilo. Pavao je nazvao faraona jednom od posuda gnjeva, koje su sebe učinile prikladnima za propast (Rimljanima 9:22) uz dodatak da ih je čak i strpljivo podnosio. Faraon je svojim postupcima učinio sebe prikladnim za propast, a ne Bog. On je samo reagirao u skladu s njegovim odlukama.
Ovo je vrlo važna informacija za ispravno razumijevanje Pavlovih prethodnih riječi u odlomku: "Tako dakle, iskazuje milosrđe kome hoće, a čini tvrdokornim koga hoće." (18) Ljudi neupućeni u cjelovito biblijsko učenje automatski ove riječi tumače kao svojevsrvnu tombolu; netko se Bogu sviđa, pa mu se smiluje, a tko mu se ne sviđa dobija tvrdoću. Kažu da je to u pravilu nemoguće znati ili predvidjeti. Zato je važno poznavati Božju objavu i sud o nekom predmetu Njegove volje.
Što nas Pismo uči o iskazivanju Božjeg milosrđa ili osude? Koji su kriteriji? On u svojoj riječi jasno kaže "da se protivi oholima, a poniznima daje milost". (Jakov 4:6) U kojoj je skupini bio faraon? U oholoj, naravno! Svoju oholost nije pokazao jednom, nego više puta. Kao što smo već vidjeli, Bog je Mojsiju najavio "da on zna da ih egipatski kralj neće pustiti". Ključna riječ je 'znam'. Sve što se dogodilo u potpunosti je bilo usklađeno sa svim Božjim kriterijima. Faraon nije dobio milost zato što se nije pokajao i promijenio smjer. Za uzvrat je dobio Božje sudove koji su bili sve žešći i njegovo srce je bilo zatvoreno u neposlušnost.
U Pismu vidimo da je svaki čovjek, bez obzira na prošlost i grijehe koje je počinio, dobio Božju milost ukoliko se iskreno pokajao. Nitko nije bio odbijen komentarom tipa "Odbijam te zato što nisi u skupini onih kojima želim iskazati milost!"
Zaključak
Ničije riječi ili djela nisu sudbinski određene, kao posljedica pripadanja skupinama određenih ili neodređenih. Isus Krist je svojoj zastupničkom žrtvom na križu omogućio spasenje svih ljudi. Milost će biti iskazana onima koji se pokaju i povjeruju, a Božji sud i gnjev će ostati na svima onima koji ustraju u zlu. TULIP i općenito svi nauci temeljeni na PO-u nisu biblijski.
Svatko tko vjeruje ili zastupa takve nauke nije spašen milošću Božjom i ima krive poglede na pitanje Božje pravednosti i principe po kojima nagrađuje ili kažnjava ljude. Jedino rješenje je obraćenje od takvih krivovjerja i prihvaćanje zdravog biblijskog nauka o dobivanju milosti po vjeri ili osude zbog nevjere.
Izvrstan tekst!
OdgovoriIzbriši