Ovo je za mnoge ljude vrlo osjetljivo, često i bolno pitanje. Upravo zato želimo biti otvoreni i transparentni. Većina protestantskih i karizmatskih crkava ubiru od članstva 10% od osobnog dohotka (tzv. desetak). Takva praksa opravdava se starozavjetnim modelom davanja desetine (Malahija 3:8-12). Kao argument spominje se i Isusov razgovor s farizejima u vezi desetka (Matej 23:23). No, Isus ih u spomenutom slučaju samo kori što su na račun desetka zanemarili milosrđe.
Proučimo li poslanice Novog saveza nigdje nećemo vidjeti poticaj da vjernici trebaju davati desetak u crkvenu blagajnu. Zašto onda početak mnogih crkvenih sastanaka obilježavaju ciljane propovijedi u kojima se vjernici doslovno nagovaraju da daju novčane priloge, povrh toga što redovito daju i desetak? Kako objasniti praksu redovitog moljakanja novčane pomoći iz inozemstva i nastojanje da se crkve novčano podupiru iz državnog proračuna?
Odgovor na ova pitanja dobivamo kad proučimo ustroj i usmjerenje većine današnjih crkava. One se sastaju u skupim dvoranama koje se iznajmljuju ili su kupljene kreditom, koji, dakako, treba redovito otplaćivati. Pribrojimo li tome režije i plaće crkvenih službenika, postaje nam jasnije zašto današnje crkveno djelovanje više liči na dobro uhodani marketing, a ne na skroman i učinkovit nacrt opisan u Novom savezu.
Tako se događa da novac koji vjernici daju ponajmanje ili uopće ne biva utrošen za svrhu koju propisuje Novi savez (davanje milostinje, pomaganje siromašnima, braći i sestrama u trenutnoj potrebi, podupiranje osnovnog crkvenog poslanja - propovijedanja Evanđelja i podizanje novih zajednica).
Ne smatramo da je krivo davati desetak, ali ne odobravamo učenje da je obvezan i pritisak na ljude popraćen razvijanjem straha od prokletstva, osjećaja krivice ili nelagode. Isto vrijedi i za skupljanje dobrovoljnih priloga. Nismo pobornici "košarice" koja se predaje iz ruke u ruku. To je također jedna vrsta pritiska kojim se služi crkvena religija. Smatramo da apostolski nauk promiče radosno davanje, na temelju odluke srca, u skladu sa čvrstim uvjerenjem, a nikako ne kroz nagovaranje ili pod teretom krivnje (2. Korinćanima 9:7)
