Božja milost

Grčka riječ charis koja je prevedena kao milost u osnovi znači ovo: dobrota, blagonaklonost, sklonost, briga ili skrb iz naklonosti, simpatija i sl. Božja riječ nam puno toga govori o ovom predmetu. Ispravno razumijevanje milosti donosi nam blagoslov, a nepravilno prokletstvo. Ovo su neke od temeljnih istina koje nam mogu razbistriti sliku i pomoći nam u životnim situacijama.  

Generalna milost

Bog je u Kristu pomirio svijet sa sobom tako što je naše grijehe i njegove zle posljedice svalio na svojeg Sina. Njegova prolivena krv i boravak u podzemlju pribavili su nam oproštenje grijeha i izbavljenje od vječne kazne, a uskrsnuće nam je osiguralo pravednost. Što se Boga tiče sve je unaprijed riješeno i doslovno servirano ljudima na pladnju. Evanđelje se propovijeda upravo zato da bi se mogli obratiti od grijeha, zla i nepravednosti, povjerovati u Krista i primiti milost u Njemu.

Trenutne milosne intervencije

Pogledamo li Isusovu zemaljsku službu uočit ćemo da su mu neki ljudi prilazili vjerom, uzdajući se i pozivajući se na Njegovu milost. Vapaj njihovog srca bio je "Gospodine, smiluj se!" On je udovoljio njihovoj molbi i smilovao se u vezi određene potrebe. Netko je bio slijep, pa je progledao, netko je imao dijete opsjednuto demonom koje je bilo oslobođeno, netko je, kao Petar, shvatio da je grešnik koji nije dostojan stajati u Njegovoj blizini. Uglavnom, svaki vapaj za milošću bio je prihvaćen od Kristove strane. Bog i danas djeluje na takav način. Ukoliko mu se nevjernik ponizno obrati za milošću, bit će uslišan. Činjenica je da čak i nevjernici u ekstremno teškim situacijama vape, svjesni da je Bog intervenirao. Naravno, to ne utječe na njihov status. Spasenje im je i dalje potrebno.

Trajna milost

Bog je za svoj narod predvidio da živi u trajnoj milosti. To se bitno razlikuje od trenutnih i privremenih intervencija. To je standard Božjeg kraljevstva. Nevolje nastaju kad mi kao vjernici to ne razumijemo i ponašamo se upravo kao korisnici trenutnih intervencija. Kad naiđe nevolja vapimo za milošću kao da ona cijelo vrijeme već nije prisutna s nama. Milost je da u nevolju ne ulazimo sami nego s njom, a isto tako da kroz nevolju prolazimo s njom i izlazimo iz nje ruku pod ruku. Milost nije dopuštenje za grijeh i neodgovorno ponašanje u vjerničkom životu. Razmišljamo li tako pokazujemo nepoštovanje prema milosti koja nam je iskazanu u Kristu. Jako je loše kad ljudi koji se izjašnjavaju kao vjernici odmahuju rukom na opomene kojima je cilj izazvati pozitivne promjene i jačanje vjere. 

Koliko se samo puta čulo ovakvo gledište: "Nema veze, mi smo u milosti, Bog je ljubav i zato će nam oprostiti!" Apostol Pavao nam je jasno stavio do znanja koji je primarni cilj milosti u našem životu: "Baš se tim očitovala Božja milost u svoj spasiteljskoj snazi za sve ljude, da nas odgaja da se odreknemo bezbožnosti i svjetskih požuda, da živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovom svijetu, kao ljudi koji iščekuju blaženo ispunjenje nade, naime, pojavu sjaja velikog Boga, našeg Spasitelja, Isusa Krista." (Titu 2:11-13) Milost vjernika prije svega odgaja prema Božjim standardima svetosti. Zato je tragedija u pravom smislu riječi kad se vidi duhovna neodgojenost koja rezultira poplavom svjetovnosti, moralnih i etičkih kompromisa i otpada u crkvama koje se pozivaju na Krista.  

Uvjet milosti

Božja narav je milostiva i nije ga potrebno satima nagovarati da se smiluje. Ljudi koji ga tako doživljavaju zapravo ga ne poznaju. Njegove milosne intervencije su brze i učinkovite, a o trajnoj milosti koju je osigurao za svoj narod da se i ne govori. Ipak, postoji uvjet koji je Bog postavio ljudima ukoliko žele primiti Njegovu milost. O tome nam govori Petar u prvoj poslanici: "... Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost." (5:5) Ohol, bahat, bezobrazan, prost, nabusit, nepomirljiv, samodopadan i nedokazan čovjek ne može primiti Božju milost. 

S druge strane, svatko tko se ponizi pred Bogom i skrušeno zavapi za milošću sigurno će je primiti. Upravo zato treba jasno definirati i pojam poniznosti. Ljudi generalno misle da poniznost automatski uključuje padanje na koljena i sl. Naravno, to jest ponizan čin pred Bogom ukoliko je motiviran ispravnom spoznajom. Ukoliko nije, čovjek može klečati na koljenima danima i svejedno i dalje biti neponizan. Biblijska poniznost je prije svega vezana za poštovanje prema Bogu i Njegovoj riječi. To je ono što On traži od nas više od bilo čega drugog. Prorok Izaija to je ovako sažeo: "Ali na koga svraćam svoj pogled? Na siromaha i čovjeka poniznog duha koji dršće od moje riječi." (65:2)

Ukoliko smo još u grešnom stanju prema Bogu trebamo iskazati trenutno poštovanje. On je osoba koja ima osjećaje. Nije mu drago i boli ga kad ga grešnici lažno optužuju, psuju, omalovažavaju, ismijavaju i sl. Niti nama ne bi bilo drago da nam to netko čini. Pokušajmo sagledati koliko samo u našoj zemlji izravnih psovki Božjeg imena odleti prema Njegovim ušima svakog dana. I onda se čudimo kako nema Njegove milosti, ali prokletstvo vidimo kud god se okrenemo. Ukoliko smo vjernici trebamo prihvatiti cjelokupnu istinu Njegove riječi, a ne samo dijelove. Rascjepkana vjera u Božju riječ je nevjera u istoj, ako ne i većoj mjeri, kao i generalno odbijanje Božje riječi. Nitko nema pravo reći "Neću vjerovati u određeni aspekt Pisma!" i očekivati blagoslov. Razvijmo zato biblijsku poniznost i Božja milost će poteći prema nama i kroz nas, na Božju slavu.