Sitnice koje to nisu (3)

Prelazak preko rijeke Jordan za Izraelce je bilo još jedno čudo u nizu. Voda se razdijelila na dvije strane i oni su prešli na drugu obalu po suhom koritu. Poganski narodi na zapadnoj obali bili su užasnuti ovom demonstracijom Božje sile. Njihovo srce je zastalo, a izgubili su i junačku ratobornost pred nadolazećom izraelskom vojskom. 

Sljedeća prepreka na njihovom putu bio je grad Jerihon, utvrđen debelim zidovima i naoružan do zuba. Bog je Jošui dao precizne upute u vezi zauzimanja ovog grada. Ratnici su šest dana (jednom dnevno) trebali u tišini obilaziti oko gradskih zidova, a sedam svećenika je pred Kovčegom nosilo sedam truba od ovnujskih rogova. Sedmog dana su po Božjoj zapovijedi trebali obići oko grada sedam puta, a svećenicima je naloženo da trube. Nakon toga cijeli narod je trebao podići silnu bojnu viku. 

Izraelci su predano i savjesno izvršili Božje zapovijedi. Za vrijeme posljednjeg (sedmog) obilaska, neposredno pred dizanje silne bojne vike, Jošua je narodu zapovjedio da unište sve u gradu, a život je poštedio samo Rahabi i ljudima koji su se sklonili u njezinoj kući. Posebno je naglasio da se moraju čuvati ukletih stvari u gradu. To je značilo da ništa od plijena nisu smjeli prisvojiti, uz upozorenje da bi takav čin navukao prokletstvo i nesreću na cijeli tabor.

Nakon što su se srušili jerihonski zidovi, Izraelci su zauzeli grad i izvojevali veliku pobjedu koja je odjeknula po svoj zemlji. Međutim, usred pobjede i slavlja dogodilo se ono što se nikako nije smjelo. Akan je potajno uzeo dio ukletog plijena i ponio ga sa sobom. Njegov čin izazvao je "da se Jahve razgnjevio na Izraelove sinove". (Jošua 7:1) Važno je naglasiti ovo: Božje prokletstvo palo je na cijeli narod, iako nisu imali nikakve veze s Akanovim činom i nisu čak ni znali što je učinio. 

Sljedeća prepreka bio je gradić Aj, istočno od Betela. Izvidnici su rekli Jošui da je to malobrojan grad i smatrali su da je to za njih rutinski zadatak. U usporedbi s divovskim Jerihonom, ovaj gradić je izgledao kao malo veće selo. Njihovo pouzdanje u Božju silu i nazočnost protiv neprijatelja bilo je takvo da su odlučili kako nema potrebe pred Aj vući cijeli narod. Procijenili su da je za osvajanje Aja dovoljno tri tisuće ljudi. 

Moramo razumjeti da su u tim trenucima Jošua i njegova vojska smatrali da je između njih i Boga sve u redu. Podrazumijevalo im se da su Njegova sila i nazočnost s njima i djelovali su na temelju toga. Nažalost, u tim trenucima prokletstvo je već bilo na snazi i to se manifestiralo u katastrofalnom porazu pred Ajom. U prvom naletu poginulo je trideset šest ljudi, a ostatak je bježao do Šebarima, gdje su na strmini svi poginuli. Na kraju izvještaja vidimo "da je srce naroda klonulo kao da mu je voda u žilama". (5)

Možemo samo pretpostaviti što je prolazilo kroz misli naroda. Mnogi upitnici visjeli su iznad njihovih glava. Sigurno su se pitali "Kako smo s takvom lakoćom osvojili Jerihon, a izgubili bitku s daleko manjim, malobrojnijim i slabije naoružanim gradom?" Jošua je u očaju razderao svoje haljine i klečeći pred Kovčegom saveza plakao i govorio Bogu kako im je bilo bolje da su ostali s one strane Jordana. Ujedno se i uplašio da će poraz osokoliti Kanaance i ostale žitelje zemlje i da će zbrisati Izraelce s lica zemlje. Na kraju je upitao Boga što će učiniti za svoje veliko ime. 

Bila je to tipična jadiikovka zbunjenog vjernika, koji nije shvaćao zašto je uslijedio tako nepovoljan razvoj događaja. Jošua je pitao Boga što će On učiniti, a rješenje problema bilo je u tome što oni trebaju. Uostalom, kao ni u jednoj drugoj situaciji, tako ni ovdje Bog nije izazvao problem. 

Bog je Jošui odmah stavio do znanja dvije stvari. Uzimanjem ukletih stvari prekršili su Savez s njim i kletva je trebala biti na snazi dokle god krivac ne bude pronađen i odstranjen iz naroda. Isto tako, zapovjedio mu je da otkriju krivca i spale njega i sve što mu pripada. Nakon što je Akan otkriven, kamenovan je zajedno sa svojom obitelji i životinjama. Tog trenutka utišan je Božji gnjev i kletva se povukla. U ponovljenom pokušaju, uz vraćenu Božju podršku i silu, Izraelci su osvojili Aj.

Događaji u Jerihonu i Aju odašilju nam snažne duhovne poruke. Iako je krivica uvijek individualna, posljedice se prenose i na skupinu ljudi koji su u Savezu s Bogom. Prisjetimo se Davidovog primjera i njegovog grijeha prebrojavanja naroda, zbog koje je poginulo sedam deset tisuća ljudi. 

Mnogi sigurno misle "Zašto je patio cijeli narod, a samo je Akan pogriješio?" Moramo imati u vidu da je upozorenje bilo javno i svi su ga čuli. Bog je jasno rekao da će svi biti prokleti ukoliko dođe do kršenja Saveza. Jedina je razlika bila u rješavanju problema. Pogubljen je samo izazivač prokletstva.

Princip odstranjivanja onih koji izazivaju Božje prokletstvo prisutan je i u Novom savezu. Pavao kaže da se iz zajedništva svetih trebaju ukloniti oni koji se nazivaju braćom i sestrama, a istovremeno su bludnici, lakomci, idolopoklonici, klevetnici, pijanice ili razbojnici, uz zaključak da sudimo one unutra, a one vani sudit će Bog. Na kraju zaključuje da trebamo između sebe ukloniti zločinca (1. Korinćanima 5:11-13).

U Poslanici Hebrejima vidimo upozorenje da moramo budno paziti da netko od nas ne postane bludnik ili bezbožnik. To je uspoređeno s klijanjem gorkog korijena koji može unijeti zabunu i zaraziti cijelo mnoštvo (12:15,16) Znamo da trula jabuka u sanduku sa zdravim jabukama širi plijesan i ukoliko se hitno ne odstrani, uskoro će i zdrave jabuke početi truliti.

Sitnice koje to nisu mogu nositi mnoga imena. Što god je protivno Božjoj riječi, sve što miješa svjetovno i sveto, sve što otvoreno pristaje uz bezbožan duh, sve što promiče labave moralne standarde, sve što je vezano za materijalizam ili ekumenizam ... imenujmo bilo što negativno na današnjoj sceni, sve je u rangu Akanovih stvari iz Jerihona. Biti u zajedništvu s ljudima koji to propovijedaju, prakticiraju ili toleriraju jednako je biti u statusu zdrave jabuke u sanduku s trulom jabukom.