Nekako mi se čini da u vezi molitve za manifestacijom Božje sile kroz ozdravljenja i čudesa propuštamo jedan detalj. Nedavno sam razgovarao s bratom u Kristu u vezi toga i konstatirali smo da danas postoji tendencija pripremanja terena, tj. nekakvog ljudskog nastojanja da stvorimo skoro idealne situacije gdje bismo molili za bolesnike i činili djela vjere na koja nas Krist poziva.
Kao da želimo maknuti svaku prepreku, nezgodnu okolnost, ljude koji bi mogli "smetati", čak i interijer prilagođavamo potrebi, pa nekako nesvjesno mislimo da moramo ljude u potrebi pozvati u dvorane da im služimo. Međutim, kad čitamo Evanđelja ili Knjigu Djela vidimo da su ozdravljenja, oslobođenja i sva druga djela vjere bila manifestirana u, ajmo reći, prirodnim situacijama, neizvještačenim, na običnim mjestima tipa ulica, trg, kuća, rijeka, obala jezera ili mora, bez pripremljene scenografije, s ljudima u pozadini za koje bismo odmah pomislili "bolje da sad nisu ovdje", a ponekad i u okruženju koje opisujemo kao izričito protivno vjeri.
Evo jednog takvog primjera iz trećeg poglavlja Markovog evanđelja. U izvještaju su prisutne tri strane, svaka sa svojim shvaćanjima i očekivanjima i odmah trebamo reći, svaka od njih imala je neki svoj problem u vezi nastale situacije.
Isus je u ušao u sinagogu i tamo je zatekao čovjeka s usahlom rukom. Njegov problem bio je u tome što mu se nikako nije sviđalo da taj čovjek bude u takvom stanju i duhovni impuls nagnao ga je da odmah krene u akciju. To je izrazio pozivom "da ustane i stane ispred sviju". Druga strana bili su religiozni ljudi, farizeji, a sinagoga je bila njihov teren, mjesto gdje su vladala njihova pravila. Njihov problem bio je u tome što je taj dan bila subota i jako ih je zanimalo hoće li Isus poduzeti nešto, kako bi ga optužili za kršenje subote. Treća strana bio je taj nesretni čovjek, koji se htio - ne htio našao između dvije vatre.
Stvar se dodatno zakomplicirala kad je Isus upitao farizeje "što je dopušteno činiti u subotu, dobro ili zlo". Šutnja tih ljudi uzrokovala je da ih srdito pogleda i ožalošćenog srca zapovjedi nesretniku "da ispruži ruku". Pokušajmo si predočiti tu situaciju i atmosferu. U zraku sinagoge se religiozna ljutnja i protivljenje Božjoj volji moglo "rezati nožem". Nikome nije bilo ugodno. Farizeji su bili sablažnjeni Isusom, a On je bio srdit i ožalošćen zbog tvrdoće njihovih srca. U najnezgodnijoj okolnosti bio je upravo taj čovjek.
Evo zašto. Vrlo je izgledno da su ga ljudi u sinagogi poznavali i njihov ljuti pogled govorio je "Nemoj biti dio Isusovog programa, danas je subota!" Svatko tko je bio u takvoj situaciji zna o čemu je riječ i koliko je težak pritisak nevjere i sumnjičavosti za onog tko treba Božju pomoć. No, za njega je još nešto bilo nezgodno. Njegova ruka je bila usahla i nefunkcionalna, a Isus mu je rekao da je ispruži. Mnogi bi u toj situaciji pomislili "Pa, kad bi je mogao ispružiti, već bi to odavno učinio". Onako čisto ljudski gledano, Isusov poziv je izgledao i pomalo grubo, kao da čovjeku u invalidskim kolicima kažemo da se pripremi za maraton.
Zato smo pozvani stvari promatrati iz Božje perspektive. Ne znamo što je taj čovjek mislio, ali iz izvještaja vidimo da je pokazao veliku vjeru i reagirao je na ono što mu je Isus rekao, a to je u biti vjera. Čuo je da treba ispružiti ruku i on je ispružio ruku. Nije podlegao pritisku religioznih ljudi koji su ga strijeljali pogledima, a ujedno je i odlučio pomaknuti granicu razmišljanja da netko s usahlom rukom ne može ispružiti ruku.
Istog trenutka kad je vjerom reagirao na Isusovu riječ, njegova ruka je ozdravila i postala funkcionalna. U jedno možemo biti sigurni. Njegov problem je nestao, a problem religioznih ljudi se dodatno povećao. Njihova ljutnja je iz znakovite šutnje prerasla u urotu. Nakon što su izašli iz sinagoge, sastali su se s herodovcima i odlučili da će ubiti Isusa.
Naravno, scenarij ove priče je mogao biti i drugačiji. Isus je mogao diskretno pozvati bolesnika sa strane i reći mu da se nađu podalje od sinagoge i mrzovoljnih farizeja, kako bi ozdravljenje bilo učinjeno u mirnom i prijateljskom okružju, bez pritiska i problema. Mogao je, ali nije! Božja volja bila je da se to dogodi u srcu sinagoge, pred očima svih skeptika i povrh toga, da svi to saznaju i daju slavu Bogu.
On je svoju silu želio očitovati usred nepovoljnih okolnosti, kako bi u nama stvorio vjeru i čvrsti stav da je Isus Gospodin gdje god se mi kretali, u kakvom god okružju bili i kojim god ljudima bili okruženi i trebamo im služiti.
Nema komentara:
Objavi komentar