Vjera nastaje, utvrđuje se i razvija propovijedanjem Kristove riječi (Rimljanima 10:17). Prilično je skučeno i biblijski netočno gledište da to znači isključivo prenošenje Božje riječi putem glasa ili pisane riječi. To je u svakom slučaju jedan od elemenata, ali Pismo nam otkriva i drugi. U prvom dijelu smo vidjeli da je Isusova i apostolska služba bila kombinacija propovijedanja putem glasa, pisanja (pisma crkvama) i djelovanja u Božjoj sili kroz čuda i znakove.
Vratimo se na tvrdnju da čuda i znakovi sami po sebi ne mogu ljude dovesti do spasonosne vjere, ili točnije rečeno, da u njima ne mogu stvoriti vjeru. Nije mali broj ljudi u crkvenom svijetu koji zauzimaju takvo gledište.
Krenimo od Isusove zemaljske službe. Naš Gospodin je autoritet i ako hoćemo kredibilitet, mogao graditi isključivo na statusu Božjeg Sina i savršenoj poslušnosti Nebeskom Ocu. Mnogi ljudi bili su fascinirani Njegovim propovijedanjem i kroz to sredstvo su povjerovali u Njega i počeli ga slijediti.
Međutim, postoji i kategorija ljudi koja je povjerovala u Njega posredstvom djelovanja Božje sile kroz čuda i znakove. U jedanaestom poglavlju Ivanovog evanđelja opisano je Lazarovo uskrsnuće. Mnogi ljudi stajali su pred grobnicom kad je Isus viknuo: "Lazare, izađi!" (43) Onih nekoliko sekundi možda su se pitali je li Isus ovaj put možda ipak malo pretjerao, ali kad su ugledali Lazara kako hodajući izlazi iz groba i najveći skeptici bili su razoružani: "Kad su vidjeli što je Isus učinio, mnogi Židovi koji su došli k Mariji povjerovali su u njega." (45)
U Ivanovom evanđelju postoji izvještaj o kraljevom činovniku koji je imao bolesnog sina. Dječak je ozdravio zato što je njegov otac vjerom reagirao na ono što mu je Isus rekao da učini. Ozdravljenje je proizvelo "da je prigrlio vjeru on i sav njegov dom". (4:53)
Čuda i znakovi proizveli su u ljudima strah Božji za vrijeme Isusove zemaljske službe: "Kad je mnoštvo naroda to vidjelo, prestrašili su se i počeli slaviti Boga, koji je ljudima dao takvu vlast." (Matej 9:8)
Isti obrazac vidimo i u apostolskoj službi nakon Kristovog uskrsnuća i uzdignuća u nebo. Petar i Ivan učinili su veliko čudo, kad su u Isusovom imenu ozdravili čovjeka hromog od rođenja. Ovo djelovanje je uzdrmalo Jeruzalem poput atomske bombe. Ljudi su trčali za apostolima, a religiozni vođe su se uzbudili i razljutili. Čudo je bilo uvod u Petrovo propovijedanje koje je rezultiralo "da su mnogi slušatelji govora prigrlili vjeru". (Djela 4:4) Ovaj slučaj je posebno zanimljiv zato što vidimo kombinaciju propovijedanja i čuda. Ovaj put redoslijed je bilo čudo koje otvara vrata za propovijedanje.
Filip je u glavnom gradu Samarije napravio dar-mar u sotoninom kraljevstvu. Iz izvještaja se da naslutiti da je u gradu bila prisutna vračarska sila koja je djelovala kroz Šimuna. Sila Svetog Duha je kroz Filipovu vjeru istjerivala zle duhove i ozdravljala hrome i uzete. Pismo kaže "da je narod jednodušno poklanjao pažnju Filipovim riječima, kad ga je slušao i gledao čudesa koja je činio". (8:6) Ovdje također vidimo kombinaciju propovijedanja, čudesa i znakova.
U devetom poglavlju saznajemo da je Gospodin kroz Petrovu vjeru ozdravio Eneju. Pogledajmo što je to proizvelo: "Vidjeli su ga svi žitelji Lide i Saronske ravnice, te su se obratili Gospodinu." (35)
Odmah nakon toga Petar je učinio drugo čudo uskrsnuvši Tabitu od mrtvih. Pogledajmo ishod: "Vijest o tome proširila se po svoj Jopi i mnogi su prigrlili vjeru u Gospodina." (9:42)
Gospodin je na Malti kroz Pavlovu vjeru ozdravio Publijevog oca, a on je bio poglavar otoka. Nakon što je otac ozdravio, k Pavlu su počeli pristizati i ostali bolesnici s otoka (28:7-9) Lančana reakcija!
U Pafu su se apostoli namjerili na vračara Elimu. On je bio u krugu ljudi koji su bili zaposleni kod prokonzula Sergija. Elima je prokonzula nastojao odvratiti od vjere u Krista. Ovaj put čudesan znak očitovao se kroz iznenadni Božji sud koji je zadesio vračara. Pavao je zazvao trodnevnu sljepoću na njega. Ovo je bio ishod: "Tada prokonzul, videći što se dogodilo, prigrli vjeru, duboko potresen naukom Gospodnjom." (13:12) Sviđalo se to nekome ili ne, ali i ovo je vrsta Božjeg djelovanja. Vjerojatno se baš ne uklapa u sladunjavu i bajkovitu crkvenjačku percepciju "Boga ljubavi", danas tako popularnu.
Pozvani smo slijediti primjer Krista i apostola! Iz svih ovih izvještaja vidimo kako je izgledala njihova verzija propovijedanja Evanđelja i u kolikom broju ljudi je vjera proizvedena kroz čuda i znakove. To je standard Božjeg kraljevstva!
Mislim kako je više od samog čuda i pisane riječi potrebno da bi netko povjerovao, postao vjernikom ili duhovnom osobom; naprosto je potreban poriv iznutra. Čuda nestaju iz našeg ushićenog uma kad malo odspavamo, i dalje nećemo vjerovati. Tako imate ljudi koji su na primjer ozdravili putem nekog karizmatskog susreta, ali još uvijek ne mogu vjerovati u sve to, njihov um se ne može sinkronizirati s onim što se desilo. Dakle, ništa nas ne može nikamo odvesti doli nas samih, odnosno ako ne osjetimo poriv k savršenstvu.
OdgovoriIzbrišiDjelomično se slažem s vama kad kažete da postoje ljudi koji su ozdravili na nekom karizmatskom susretu, ali još uvijek ne mogu vjerovati. Međutim, mi svoju percepciju trebamo graditi na onom što nam Božja riječ otkriva. Upravo u njenom sadržaju vidimo da su mnogi ljudi povjerovali nakon što su vidjeli i čuli silna Božja djela u vidu ozdravljenja, oslobođenja ili kroz neki drugi čudesni znak. Barem ih je pola povjerovalo kroz takvo djelovanje, pročitajte pažljivo sve izvještaje koje sam spomenuo u članku i vidjet ćete akciju i reakciju. Naravno, bilo je i onih koji nisu povjerovali. Ne samo nakon čudesa i znakova, nego ni kad su licem u lice sreli Krista. Ali to govori nešto o njima, zar ne? Recimo, jako je zanimljivo što kaže Ivan na kraju svojeg evanđelja. On nam poručuje da u sve knjige svijeta ne bi stala čuda koja je Isus učinio za vrijeme zemaljske službe, a ona koja su opisana u Bibliji napisana su zato da bismo trajno povjerovali u Njegovo ime (parafrazirano). I tu vidimo vezu između objavljenih čuda i poziva na vjeru. Nešto više o tome u idućim nastavcima.
OdgovoriIzbrišiKad kažete "djelomično se slažem" što mislite pod tim, usmjereno na karizmatske susrete? Više puta sam čuo kako su ljudi ozdravili. Ali sama činjenica da "nisu" svi ozdravili, iako je Isusova (Božja) moć neograničena, govori o tome da je nešto od strane ljudi potrebno, to je pravilno unutarnje usmjerenje koje omogućuje ozdravljenje, je l'? Isto tako, ozdraviti može jedan hindus, a 90% onih kršćana koji su na skupu ostane u jadnom stanju kakvom su bili prije, ništa se nije desilo. Oni jesu poput onih koji su imali živog Krista pred sobom cijeli život, ali su se previše obazirali na vanjsku formu i čudorije, a premalo na svoje unutarnje stanje koje je pobuđivala Isusova prisutnost.
IzbrišiPa upravo to, smatram da ste dobro rekli to za karizmatske susrete, a pod djelomično sam mislio na širinu teme i mnoga netaknuta područja. Vi ste sad malo proširili stvar i na ljude koje bismo mogli svrstati u kršćane. Ako ste pažljivo pročitali biblijske izvještaje, uočili ste da su čuda i znakovi prije svega bili predviđeni za nevjerne ljude, tipa hindus kojeg ste spomenuli. Apsolutno se slažem s vama da je potreban odgovor od ljudske strane na očitovanje Isusove prisutnosti i istine Njegove riječi. To je abeceda vjere!
IzbrišiŠtima, sviđa mi se vaš odgovor. Velika šteta što mnogo ljudi ne poznaje tu abecedu, pa svu krivlju svaljuju na Boga, umijesto da mu pripreme put, da tako kažem, je l'?
IzbrišiDa, krivnja na nekoga mora pasti, a grešan čovjek nikad neće priznati da je njegova nevjera ta koja priječi Božju intervenciju. Puno je lakše elegantno krivicu svaliti na Boga i reći "On nije htio!", "On neće!" ili "Nije bila Njegova volja!", a Božja riječ nam svjedoči da On hoće i da je Njegova volja spasiti ljude, ozdraviti, osloboditi i donijeti im život u Kristu u punini značenja.
OdgovoriIzbriši