Abraham je odigrao veliku i značajnu rolu u Božjoj volji. Bog nam je kroz njegov život otkrio principe hodanja u nevidljivoj dimenziji vjere i silu koja se krije u vjeri koja je usmjerena na Božje obećanje.
Većina stvari vezanih za Abrahamovu vjeru bila je vezana uz rođenje nasljednika. Prvo je morao vjerovati u rođenje sina koje se s biološke točke gledišta nije moglo dogoditi. Abraham je prošao mukotrpnu školu vjere i dobio je obećanog sina, unatoč neslavnoj epizodi sa sinom koji je bio plod tjelesnog pokušaja ispunjenja Božjeg obećanja.
Ipak, doktorat iz vjere polagao je kad je Izak bio u dječačkoj dobi. Razmislimo o tome. Sve one godine koje je proveo u žalosti zbog neimanja djeteta zapravo nije imao što izgubiti, osim možda ugleda kod ljudi, ali sumnjam da ga je to brinulo.
Nekome se Božji zahtjev koji je uputio Abrahamu može činiti kao okrutna šala. Čovjeku kojem je Bog obećao rođenje sina kasnije je upućen zahtjev da žrtvuje kao paljenicu tog istog sina na brdu Moriji. Možda, ali samo možda možemo uhvatiti dašak atmosfere u zraku kad je Abraham čuo što Bog traži od njega.
Ipak, nema naznake da se Abraham bunio ili izrazio negodovanje. Poslušno je poveo Izaka na brdo, položio ga na žrtvenik, uzeo nož u ruke i podigao ga u namjeri da ubije obećanog sina. U posljednji trenutak oglasio se Božji anđeo s neba i povikao Abrahamu da ne spušta ruku.
Anđeo je objavio Abrahamu da je njegova spremnost da žrtvuje sina bila dokaz da se boji Boga (Postanak 22:12) Možda mislimo, zar je cijela ta predstava stvarno bila potrebna? Zar Abraham nije kroz godine vjernog čekanja dokazao sve što je trebao? Bog uvijek zna što čini i zašto čini. Kad to znamo ne postavljamo više suvišna pitanja, kao što ni Abraham nije.
Abrahamov slučaj šalje nam vrlo snažnu poruku, a to je da Bog traži "ozbiljne igrače" kod sklapanja saveza i funkcioniranja u njemu. Oni koji su kolebljivi, kompromisni, prevrtljivi, skloni sjedenju na dvije stolice (Krist i svijet) i koji nemaju Božji strah nisu pogodni kandidati.
Nema komentara:
Objavi komentar