Apostol Pavao je velikan vjere. Bog nam je kroz njega objavio trinaest pisama upućenih Kristovom Tijelu - Crkvi. On je u Poslanici Filipljanima dao vrlo smionu izjavu: "Braćo, svi me zajedno nasljedujte i pažjivo motrite one koji žive prema primjeru koji vam mi dajemo!" (3:17) Ovakva izjava mogla je biti dana samo pod nadahnućem Svetog Duha zato što je Pavao do kraja sebe izložio procjeni drugih ljudi. Ukoliko nekog pozivaš da te nasljeduje, onda moraš biti 100% siguran da je ono što prezentiraš ispravno.
Jedna od stvari koju kod Pavla trebamo nasljedovati jest strah Božji. On ne bi bio to što vidimo u Pismu, da nije imao duboko razumijevanje ovog predmeta. Pravi učitelji nikad ne propovijedaju ono što i sami ne posjeduju ili primjenjuju u svojem životu.
Danas se vode mnoge teološke borbe oko pitanja može li vjernik izgubiti spasenje? Postoji učenje koje se zove 'Jednom spašen, zauvijek spašen'. Ja se s tim naslovom u osnovi slažem zato što nam Božja riječ jamči sigurnost spasenja i izražava ga kao Božju volju. S naslovom se slažem, ali ne slažem se s onim što to učenje zastupa, a to je teza da sigurnost spasenja ničim ne može biti ugrožena. Pogotovo se ne slažem s danas popularnom tezom da vjernik ni pod kojim okolnostima ne može izgubiti svoje spasenje, ostajući bez milosti Božje.
Pavao je bio silan apostol, učinio je mnoga čudesa, bio je pred vladarima i kraljevima zbog Kristovog svjedočanstva, pretrpio je žestok progon od Židova, pogana i lažne braće, vjerojatno je o sebi govorio kao o osobi koju poznaje koja je bila uznesena u nebo ... mogli bismo i dalje nabrajati. Unatoč svemu Pavao nije svoj status u Božjim očima vidio kao nedodirljiv.
Vjernicima u Korintu je objasnio da u trkalištu svi trče, ali samo jedan dobiva nagradu!" (1. Kor. 9:24) Sličnu poruku uputio je Timoteju: "Isto tako, ako se tko natječe, ne dobiva vijenac ako se ne natječe propisno." (2. Tim. 2:5) Spojimo li te dvije poruke u jednu zaključujemo ovo: samo sudjelovanje u natjecanju (život vjere) nije samo po sebi nužno jamstvo konačnog uspjeha (kraj puta spasenja).
Pavao je svoju utrku vjernicima u Korintu oslikao kao "davanje udaraca". U dvadeset sedmom stihu objasnio nam je što misli pod tim: "Naprotiv, ja bijem svoje tijelo i vučem ga kao roba, da sam ne budem odbačen pošto sam drugima propovijedao."
Tijelo je sinonim svega onog u ljudskoj prirodi što se protivi provedbi Božje volje. U poslanicama Pavao to naziva starim čovjekom. Apostol je bio svjestan postojanja neprijatelja u svojem biću i težio je tome da i mi toga budemo svjesni. Na puno mjesta bavi se tematikom borbe Duha i tijela i obračuna s djelima starog čovjeka.
Pavao se bojao Boga, a ne spomenutog tijela. On ga je udarao i vukao zato što je znao Božje mišljenje o ljudima koji se izjašnjavaju kao vjernici, ali ne ubijaju Duhom djela tijela. Znao je da njih u konačnici čeka odbačenje. Da, naše spasenje je sigurno, Bog nas voli, ali sigurni smo u spasenju sve dok igramo prema Božjim pravilima. To je poanta!
Osvrnimo se i na Pavlovu propovjedničku službu. Već smo rekli, pravi učitelj kroz sebe izražava ono što ima u sebi i što živi. Naše propovijedanje mora biti refleksija istine koja je u nama. Pavao je bio kršten Svetim Duhom, djelovao je u duhovnim darovima, propovijedao je cjelovitu istinu Pisma, a ne segmente.
Pogledajmo što je bilo pogonsko gorivo njegove službe: "Prožeti, dakle, strahom Gospodnjim nastojimo uvjeravati ljude." (2. Korinćanima 5:11) Stalno slušamo kako je kršćanstvo u krizi, kako je duh svijeta ušao u crkvu, kako se duhovne vrijednosti razvodnjavaju ... da, to se nažalost događa, ali ne u Kristovom Tijelu. Kršćanstvo je po definiciji nasljedovanje Krista, a onaj, ona ili oni koji to čine nisu u krizi. To se događa onima koji se predstavljaju kao Kristovo Tijelo, ali zapravo to nisu. Shvaćamo li razliku?
Isus Krist je Glava svojeg Tijela, duhovni mozak i upravljački centar. U Njegovom Tijelu takve stvari nisu dopuštene, a oni koji hoće nastaviti živjeti u iluziji da je to moguće, neka samo nastave igrati se crkve i kršćanstva. Na Dan Kristovog suda bit će jako i neugodno iznenađeni.
Pavao je propovijedao prožet strahom Božjim. U njegovoj poruci nije bilo "probuđenja", karizmatskog cirkusiranja, "svetog smijanja", nije bilo korištenja pjesama ovog svijeta kojima se "evangeliziraju" ljudi ovog svijeta koji trebaju biti spašeni od tog istog duha, nije bilo navlačenja grešnika s jeftinim trikovima, nije bilo marketinga i naposljetku, nije bilo izostavljanja ni jednog elementa spasenja koji nam otkriva Pismo.
Strah Božji nije dao Pavlu da vjernicima servira osakaćeno učenje, u stilu 'Ovo naša denominacija vjeruje, a ovo ne, pa zato zacrnite odlomke u poslanicama u koje ne vjerujemo". Pavao je propovijedao punu istinu, ne po modelu 'Nemoj baš sve reći zato što bi netko mogao otići iz crkve', nego po principu Božjeg kraljevstva, a taj je 'Reci sve ono što Bog kaže da treba biti rečeno!"
Pavao je Božjom mržnjom mrzio drugo, prokleto evanđelje, bez obzira je li ono došlo kroz ljude ili anđele. On se bojao Boga i rekao je da se ne nastoji svidjeti ljudima, nego samo Bogu. U suprotnom, sam je za sebe rekao da nije Kristov sluga. Sami procijenimo za današnje vrijeme ovaj standard!
Vjernicima u Filipima, ali i svima nama, Pavao šalje ovu poruku: "Sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje!" (2:12)
Nema komentara:
Objavi komentar