Strah od religiozne većine

“Njegovi roditelji su tako odgovorili

jer su se bojali Židova, budući da su Židovi

već bili odlučili da se ima izopćiti iz sinagoge

svaki koji bi Isusa priznao Mesijom.” (Ivan 9:22)

Od kako je ljudski rod pao u grijeh i izgubio Božju slavu, na Zemlji je bivalo sve teže živjeti pravednim i pobožnim životom. Pravednici su postali prezrena, proganjana, ismijavana i neshvaćena manjina, a nepravednici nametljiva većina koja je odbacila Božje duhovne standarde i prepustila se bezbožnoj požudi. Život u takvom okruženja donosi pritisak koji za neke ljude može postati neizdrživ. Potom ulaze u kompromis samo zato da izbjegnu progon i neslaganje bezbožne većine.

Noa je primjer čovjeka koji je odolijevao pritisku bezbožnosti i izopačenosti vremena u kojem je živio. Biblija kaže “da je Noa bio pravedan i neporočan čovjek u svom vremenu koji je hodao s Bogom”. (Postanak 6:9) Imao je blizak odnos s Bogom i On mu je povjeravao svoje namjere. Kad je izopačenost prešla granicu Božjeg strpljenja, odlučio je uništiti Zemlju potopom. Upozorio je Nou i rekao mu da sagradi korablju u koju će se skloniti zajedno s obitelji. Noa je uistinu morao imati vjeru za ispunjenje takvog naloga. Bog je najavio potop, iako do tada još nikada nije pala kiša. Možemo samo zamisliti zamisliti kakva je podrugivanja trpio od suvremenika. Za razliku od ostatka svijeta, on je u vrijeme potopa bio spašen zajedno s obitelji i životinjskim vrstama koje je sklonio u korablju.

U Ivanovom evanđelju vidimo slučaj slijepog čovjeka. Isus mu je vratio vid pomalo čudnom, ali izuzetno učinkovitom tehnikom. Pljunuo je na zemlju i pljuvačkom načinio blato. Zatim je tom smjesom slijepcu namazao oči i rekao mu da se otiđe umiti na ribnjak Siloe. Slijepac je vjerom izvršio Isusovu uputu i progledao. Farizeji su kao i obično odmah počeli osporavati Isusovo djelo i spočitavati mu ne svetkovanje subote. Išli su tako daleko da su odbili povjerovati da je čovjek uopće bio slijep od rođenja. Pozvali su čak i njegove roditelje. Tražili su potvrdu da izliječeni čovjek nije njihov sin.

Nevolje su nastale kad su roditelji trebali dati slavu Gospodinu za čudo ozdravljenja: “A kako sad može vidjeti, to ne znamo. Ne znamo ni tko mu je otvorio oči. Njega pitajte! Odrastao je, on će vam reći o sebi!” (9:21) Dakako, roditelji su jako dobro znali tko im je ozdravio sina. Ovo ih je spriječilo da to priznaju: “Njegovi roditelji su tako odgovorili jer su se BOJALI Židova, budući da su Židovi već bili odlučili da se ima izopćiti iz sinagoge svaki koji bi Isusa priznao Mesijom.” (22) Duh straha djelovao je kroz religioznu većinu i roditelji su podlegli utjecaju. Bojali su se što će ljudi reći, umjesto da Bogu daju slavu. Vidimo da im je više bilo stalo do članstva u sinagogi. Gubitak pripadnosti većinskom sustavu bila je previsoka cijena koju u tom trenutku nisu bili spremni platiti.

Kralj Šaul počinio je dvije pogreške koje su ga koštale Božje naklonosti. U oba slučaja popustio je zahtjevima naroda kojem je služio. Vidjet ćemo da je duh straha odigrao ključnu ulogu u padu izraelskog kralja. Prvi slučaj zbio se u Gilgalu. Jonatan je izazvao Filistejce, tako što im je srušio idol koji je stajao u Gibeji. To ih je jako naljutilo i odlučili su se osvetiti. Počeli su skupljati vojsku i pripremati se za rat protiv Izraelaca. Narod se počeo skupljati oko Šaula. Prorok Samuel dao mu je vrlo jasne upute glede predstojeće bitke s Filistejcima. Ništa nije bilo prepušteno slučaju ili nesavršenoj ljudskoj procjeni. Izričito mu je naglasio da mora čekati sedam dana na njegov dolazak i mirovati. Šaul nije htio namjerno odbaciti Božju zapovijed koju mu je dao prorok.

No, za nastavak priče važno je vidjeti duhovno stanje naroda koji ga je okruživao: “... sav je narod oko njega DRHTAO OD STRAHA.” (1. Samuelova 13:7) Ovo je važno uočiti kako bi razumjeli okolnosti koje su pridonijele Šaulovoj pogrešci. Do sedmog dana on je još kako - tako uspijevao umirivati narod. Približavanjem isteka vremenskog roka i Šaul je postajao sve napetiji. Presudni trenutak nastupio je “kad se narod počeo razilaziti od Šaula”. (8) To ga nije smjelo pokolebati. Trebao je reći: “Neka svi otiđu, ali ja ću čekati na Boga. On nas neće ostaviti na cjedilu.” Vjernost Bogu trebala mu je biti važnija od podrške naroda. Nažalost, popustio je pritisku duha straha koji je djelovao kroz narod. Počeo je prinašati žrtvu paljenicu u strahu od napada filistejske vojske. Smatrao je da će tako ublažiti Božji gnjev. Upravo u tom trenutku došao je Samuel i ukazao mu na ozbiljnost duhovnog prijestupa koji je počinio.

Drugi slučaj zbio se poslije bitke s Amalečanima. I ovaj put Šaul je primio jasnu uputu od Samuela. Bog je zatražio da Izraelci izvrše herem (kleto uništenje) nad svim živim ljudima i životinjama koje zateknu poslije bitke. Nažalost, narod je zajedno s kraljem Šaulom pao u religiju žrtvovanja, iako su bili pozvani na poslušnost u vjeri. Umjesto da pogube amalečkog kralja Agaga i najbolju stoku odlučili su se na žrtvovanje najboljeg plijena. Samuel je Šaulu objasnio “da Bogu nisu mile paljenice i klanice nego poslušnost njegovom glasu”. (1. Samuelova 15:22) U Šaulovim riječima uočavao pravi motiv koji ga je potaknuo na žrtvovanje: “BOJAO SAM SE NARODA i popustio njegovom zahtjevu.” (24)

Takvo što nije se smjelo dogoditi! Narod je negativno utjecao na Šaula, umjesto da on u autoritetu pomazanja koje je primio vodi narod u pobožnost obilježenu poslušnošću Božjoj riječi. Zašto se Šaul bojao naroda? Nije toliko bila riječ o fizičkoj ugroženosti, koliko o traženju potpore pod svaku cijenu. Pouka koju moramo izvući je ova: moramo se više bojati Boga nego ljudi i prije svega tražiti Njegovu naklonost.