Obraćenje

"Obratite se, jer je blizu nebesko kraljevstvo."
(Matej 4:17)

Danas je vrlo popularno biti član ove ili one crkve, denominacije ili duhovnog pokreta. Ljudi to sve više počinju doživljavati vrlo plitko, kao pripadnost političkoj stranci ili  subkulturnom pokretu. Imaju članske iskaznice, programe, statute, odbore, predsjedništva i slično. No, uza sve to nisu nužno ušli u Božje kraljevstvo, koliko god bili uvjereni da jesu. Razloga je puno, a najvažniji je taj, da se u današnje vrijeme spasenje u Kristu i vjerski život uopće sve manje sagledavaju kroz prizmu Božjeg kraljevstva. 

Ljudska tradicija, humanizam i liberalna teologija združenim snagama nameću se kao uzvišeni i nedodirljivi autoriteti, otvoreno se suprotstavljajući Božjoj volji jasno objavljenoj u Pismu. Upravo u njegovom sadržaju vidimo da Bog nikada u povijesti nije bio zadovoljan takvim razvojem događaja. Podizao je proroke jednim za drugim, šaljući ih ljudima s pozivom na povratak izvornim načelima kraljevstva. 

     
Propovjednička služba Ivana Krstitelja bila je najavljena kroz proroka Izaiju. On je Ivana opisao kao glas koji u pustinji viče: “Pripremite put Gospodinu, poravnajte staze za njega.” (40:3) Zahtjev za poravnanjem staza simbolizira nužnost ispravljanja svakog djelovanja u ljudskom životu koje nije usklađeno s Božjom voljom. Ivanovo propovijedanje imalo je dodatnu važnost, zato što se događalo neposredno pred Isusovo stupanje u službu. U tom povijesnom trenutku, bilo je to najznačajnije duhovno otkrivenje koje je Bog dao svojem narodu. 

Proročke riječi nadahnute Svetim Duhom koje im je Ivan više nego otvoreno uputio, davale su nedvosmisleni naglasak na potrebu radikalnog životnog zaokreta: “Obratite se - govorio je - jer je blizu nebesko kraljevstvo.” (Matej 3:2) Drugim riječima, bez obraćenja nitko nije imao mogućnost ulaska u Božje kraljevstvo čije se veličanstveno očitovanje približavalo Isusovim stupanjem u propovjedničku službu.  

     
Kao i danas, tako je i u Ivanovo vrijeme vladalo populističko poimanje vjere i pobožnosti. Ljudi su se spontano odazvali pozivu na krštenje za oproštenje grijeha (Ivanovo krštenje). Nažalost, mnogi od njih nisu imali ispravan unutarnji stav. U osmom i devetom stihu vidimo oštru kritiku koju je Ivan uputio farizejima i saducejima: “Zmijski porodi! Tko vas je naputio da bježite od srdžbe koja stiže? Rodite, dakle, plodom koji odgovara obraćenju. Ne tlapite da možete u sebi reći: 'Imamo za oca Abrahama', jer, kažem vam, Bog može od ovih stijena podići Abrahamu djecu.” U njegovim riječima uočavamo dva temeljna Božja zahtjeva kojima ove religiozne skupine nisu udovoljile. 

     
Prvo, obraćenje ne smije biti samo protokolarna izjava ili religiozni čin bez sile. Ono mora biti potkrijepljeno vidljivim promjenama u životnom djelovanju. Ivan to naziva rađanjem ploda obraćenja. Grčka riječ metanoeo koja se prevodi kao obraćenje znači: pokajati se, imati grižnju savjesti, ponovo razmisliti, promijeniti način života, razmišljanja i djelovanja, promijeniti srce, usmjeriti život u drugom pravcu. Drugo, prorok je oštro odsjekao svaku mogućnost duhovnog nepotizma, tj. pozivanja na duhovnu ili biološku povezanost s vjernicima koji su u prošlosti odigrali važnu ulogu u ostvarenju Božjih nauma. Bez obraćenja, duhovna i biološka povezanost s Abrahamom je u Božjim očima bila ništavna, obična ljudska tlapnja.  

     
Religiozni ljudi onog doba nisu odgovorili vjerom na Božji zahtjev za obraćenjem i krštenjem s ispravnim stavom srca. U tridesetom stihu sedmog poglavlja Lukinog evanđelja vidimo piščev komentar: “A farizeji i zakonoznanci, ne pristajući da ih on krsti, osujetili su Božju nakanu koju je imao s njima.” Oni su imali veliku priliku krenuti putem Božje volje. Nažalost, prokockali su je. 

Čovjek ima mogućnost osujetiti Božji naum vezan za njega. Kad govorimo o ovom predmetu, onda to nije toliko vezano za ono što netko čini, nego više za ono što propušta učiniti. Neobraćenog srca i uma, farizeji i saduceji nespremni su dočekali početak Isusove zemaljske službe. Suočenje sa svježim duhovnim otkrivenjem uzrokovalo je izbijanje na površinu svog nutarnjeg licemjerja, samopravednosti i prljavštine. Isus je u to vrijeme bio predstavnik Božjeg kraljevstva na zemlji, ali oni su se od njegovih vrata odbijali poput teniske loptice od zida. 

     
Od čega se čovjek prvenstveno treba obratiti? Pavao je na saslušanju kod kralja Agripe rekao, da mu je Isus u viziji pokazao “da ga šalje Židovima i poganima kako bi im otvorio oči, da se obrate od tame k svjetlu, od sotonine vlasti k Bogu”. (Djela 26:17,18) Propovijedanje Evanđelja između ostalog ima za cilj pokazati ljudima njihovo stvarno duhovno stanje. Oni nikad neće poželjeti zazvati Isusovo ime ukoliko ne razumiju od čega trebaju biti spašeni. Lažno evanđelje koje propovijeda organizirana religija poručuje ljudima: “Vi samo trebate prihvatiti Krista! To je sve što Bog traži od vas!” Tada to i učine, iako ga ustvari uopće nisu prihvatili na biblijski način. Oni su samo pridodali kršćansku formu svom starom načinu života. 

Čovjek može poželjeti prihvatiti Krista tek u trenutku osvjedočenja, da je bez Njegovog spasenja bespovratno izgubljeni grešnik, bespomoćni rob sotoninog kraljevstva, duhovni buntovnik koji se protivi Božjem autoritetu. Imajući takve atribute, zaslužuje samo Božji gnjev i osudu. Pismo uči da je Božja volja da se svi ljudi obrate (2. Petrova 3:9). Upravo zato Pavao spominje da mu je Isus naglasio nužnost obraćenja od sotonine vlasti. To je ključna istina koja u propovijedanju Evanđelja mora biti naglašena. Razumljivo, takva vrsta poruke ne nailazi na odobravanje grešnika. No, propovijedanje obraćenja nema za cilj svidjeti se ili ugoditi ljudima (Galaćanima 1:10), nego biti sredstvo njihove unutarnje promjene i ulaska u Kraljevstvo.