Crkve reformacijske baštine nikad nisu presjekle sve spone s poganskim nasljeđem rimskog katolicizma. Većina njih slavi božić s pripadajućom ikonografijom (drva jelke, adventski vjenčići, ukrasi i dr.) dokazujući tako da su duhovno zaslijepljeni kao i religiozni sustav iz kojeg su u prošlosti navodno izašli.
Na postavljeno pitanje "Zašto slavite božić?", uglavnom se odgovara iz neznanja: "Taj dan je rođen Krist!" Kao što smo već vidjeli, dvadeset petog prosinca nije rođen biblijski Krist nego demonsko božanstvo - Sol (prema drevnom poganskom vjerovanju). Već taj podatak bi trebao biti dovoljan razlog da se svi koji svetkuju božić pokaju i prestanu sudjelovati u tom bogohulnom blagdanu koji vrijeđa biblijskog Krista.
Vremenom se u protestantizmu razvila prava nauka opravdavanja svetkovanja božića i sličnih poganskih običaja. Oni koji tvrde da su odbacili ljudsku tradiciju grčevito brane i podupiru istu kad trebaju opravdati božićno krivovjerje. Najčešće se pozivaju na nekoliko Pavlovih izjava koje vade iz konteksta svrhe za koju su izrečene.
Prva je vezana za pridavanje važnosti određenim danima: "Jedan, dakako, polaže veću vrijednost na jedan nego na drugi dan, a drugi polaže jednaku vrijednost na svaki dan. Samo neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje! Tko pazi na dan, čini to zbog Gospodina ..." (Rimljanima 14:5,6) U kontekstu opravdavanja svetkovanja božića, ovo poglavlje se tumači ovako: "Apostol kaže da kršćani Novog saveza mogu svetkovati božić, dokle god to čine zbog Gospodina i čvrsto su uvjereni u svoje mišljenje!"
Dani koje Pavao spominje nemaju nikakve veze s poganskim blagdanima koji su se vremenom kristijanizirali. Ovo je njegova reakcija na neke nesuglasice oko važnosti pojedinih dana i uloge prehrane koje su se pojavile među vjernicima u tamošnjoj crkvi. Kao što smo već vidjeli, Bog u Starom savezu nije dopuštao da se Njegov narod miješa s kulturom i religioznim običajima poganskih naroda. Svako takvo bogoštovlje nije bilo prihvaćeno od Njegove strane, nego oštro osuđivano, s jasnim pozivom na odbacivanje istog.
Isti standard vrijedi i U Novom savezu. Ni danas nije dopušteno miješati nesveto sa svetim i sve to zamotati u otrcanu crkvenu floskulu "To činimo zbog Gospodina!" Nemojmo se zavaravati! On prihvaća isključivo štovanje u Duhu i istini (Ivan 4:23,24). Svetkovanje božića nije u Božjem Duhu, nego u duhu demonske sile koja stoji iza kulta boga sunca. Nije ni u istini Pisma!
Pavao je izrekao još jedno upozorenje vjernicima Novog saveza podsjećajući ih na primjer starih Izraelaca. U desetom poglavlju prve poslanice Korinćanima vidimo da su oni stalno činili četiri grijeha zbog kojih su bili kažnjavani od Božje strane, a mnoge od njih to je i trajno izbacilo iz Božje volje. Idolopoklonstvo, bludnost (misli se prvenstveno na duhovni blud), izazivanje Gospodina i mrmljanje jesu grijesi kojih se moraju čuvati i vjernici Novog saveza.
Svetkovanje božića sa sigurnošću možemo smjestiti u područje idolopoklonstva i duhovnog bluda. Obrazac padanja u sotoninu zamku isti je kao i kod Izraelaca u Starom savezu. Ikonografija poganske religije miješa se sa Božjim standardom ili određenim biblijskim događajem. Apostol kaže da je to sve zapisano nama za opomenu. Shvaćamo li ju ozbiljno?
Na postavljeno pitanje "Zašto slavite božić?", uglavnom se odgovara iz neznanja: "Taj dan je rođen Krist!" Kao što smo već vidjeli, dvadeset petog prosinca nije rođen biblijski Krist nego demonsko božanstvo - Sol (prema drevnom poganskom vjerovanju). Već taj podatak bi trebao biti dovoljan razlog da se svi koji svetkuju božić pokaju i prestanu sudjelovati u tom bogohulnom blagdanu koji vrijeđa biblijskog Krista.
Vremenom se u protestantizmu razvila prava nauka opravdavanja svetkovanja božića i sličnih poganskih običaja. Oni koji tvrde da su odbacili ljudsku tradiciju grčevito brane i podupiru istu kad trebaju opravdati božićno krivovjerje. Najčešće se pozivaju na nekoliko Pavlovih izjava koje vade iz konteksta svrhe za koju su izrečene.
Prva je vezana za pridavanje važnosti određenim danima: "Jedan, dakako, polaže veću vrijednost na jedan nego na drugi dan, a drugi polaže jednaku vrijednost na svaki dan. Samo neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje! Tko pazi na dan, čini to zbog Gospodina ..." (Rimljanima 14:5,6) U kontekstu opravdavanja svetkovanja božića, ovo poglavlje se tumači ovako: "Apostol kaže da kršćani Novog saveza mogu svetkovati božić, dokle god to čine zbog Gospodina i čvrsto su uvjereni u svoje mišljenje!"
Dani koje Pavao spominje nemaju nikakve veze s poganskim blagdanima koji su se vremenom kristijanizirali. Ovo je njegova reakcija na neke nesuglasice oko važnosti pojedinih dana i uloge prehrane koje su se pojavile među vjernicima u tamošnjoj crkvi. Kao što smo već vidjeli, Bog u Starom savezu nije dopuštao da se Njegov narod miješa s kulturom i religioznim običajima poganskih naroda. Svako takvo bogoštovlje nije bilo prihvaćeno od Njegove strane, nego oštro osuđivano, s jasnim pozivom na odbacivanje istog.
Isti standard vrijedi i U Novom savezu. Ni danas nije dopušteno miješati nesveto sa svetim i sve to zamotati u otrcanu crkvenu floskulu "To činimo zbog Gospodina!" Nemojmo se zavaravati! On prihvaća isključivo štovanje u Duhu i istini (Ivan 4:23,24). Svetkovanje božića nije u Božjem Duhu, nego u duhu demonske sile koja stoji iza kulta boga sunca. Nije ni u istini Pisma!
Pavao je izrekao još jedno upozorenje vjernicima Novog saveza podsjećajući ih na primjer starih Izraelaca. U desetom poglavlju prve poslanice Korinćanima vidimo da su oni stalno činili četiri grijeha zbog kojih su bili kažnjavani od Božje strane, a mnoge od njih to je i trajno izbacilo iz Božje volje. Idolopoklonstvo, bludnost (misli se prvenstveno na duhovni blud), izazivanje Gospodina i mrmljanje jesu grijesi kojih se moraju čuvati i vjernici Novog saveza.
Svetkovanje božića sa sigurnošću možemo smjestiti u područje idolopoklonstva i duhovnog bluda. Obrazac padanja u sotoninu zamku isti je kao i kod Izraelaca u Starom savezu. Ikonografija poganske religije miješa se sa Božjim standardom ili određenim biblijskim događajem. Apostol kaže da je to sve zapisano nama za opomenu. Shvaćamo li ju ozbiljno?
Pavao je ovako upozorio Galaćane: "A, sada, kad ste odabrali Boga - još bolje: kada je on vas odabrao, kako se obraćate bijednim i nemoćnim silama svijeta kojima hoćete opet i ponovo biti robovi? BRIŽNO SLAVITE ODREĐENE DANE, MJESECE, VREMENA I GODINE. BOJIM SE ZA VAS DA SE NISAM MOŽDA UZALUD MUČIO." (Galaćanima 4:9,10) Ove Pavlove riječi izgovorene su u kontekstu nedvosmislenog Božjeg zahtjeva za trajnim raskidom sa svakim oblikom svjetovne religije (slavljenje dana, mjeseca, vremena i godina) i ne vraćanjem na staro stanje, u osmom stihu opisano kao "robovanje bogovima koji po naravi nisu bogovi".
Ovo su sljedeće Pavlove riječi koje se upotrebljavaju u obrani svetkovanja božića: "Prema tome, neka vas nitko ne osuđuje zbog jela i pića, ili zbog godišnjih blagdana, ili mlađaka, ili subota. To je samo sjena stvarnosti koja je imala doći, a stvarnost je Krist." (Kološanima 2:16,17) Očigledno je da se u Kolosu pojavio problem karakterističan za prvo vrijeme Crkve, a ponegdje je prisutan i danas. Židovski obraćenici ponekad su vršili neopravdani pritisak na obraćenike poganskog podrijetla, da se moraju pridržavati zakonskih pravila koja su bila dio njihovog bogoštovlja u Starom savezu.
Zato Pavao spominje svetkovanje subote, mlađake, propise u vezi jela i pića, kao i održavanje godišnjih blagdana. Riječ je o blagdanima čije svetkovanje je Bog zapovjedio Izraelskom narodu (Pasha, blagdan Beskvasnih kruhova, blagdan Posvećenja, blagdan Sjenica, Pedesetnica), a nikako ne može biti protumačeno kao dopuštenje svetkovanja poganskih običaja koji su kristijanizirani. Takva i slična učenja opasna su krivovjerja. Sjena stvarnosti koju Pavao spominje predstavlja cjelokupni sustav Zakona koji je ispunio svrhu i doveo nas do konačne stvarnosti - Krista (Hebrejima 9:23).
Može li se svetkovanje božića staviti u istu ravan s prehrambenim problemom koji se pojavio u Korintu? Naime, u tom gradu većina mesa koje se moglo nabaviti na tržnici bilo je žrtvovano lažnim bogovima koje je mjesno stanovništvo štovalo po okolnim hramovima. Vjernici su se zbog toga našli u nezgodnom položaju. Savjest im je bila uznemirena i upitali su Pavla za duhovni savjet. On im je odgovorio da na tržnici slobodno kupuju meso, ali da ne ispituju prodavače je li meso prethodno žrtvovano idolima (1. Korinćanima 10:25). Drugi savjet dao im je u vezi okolnosti kad ih nevjernici pozovu za stol i ponude im meso. Kao i u prethodnom slučaju, rekao im je da ništa ne ispituju. Naveo im je i treću mogućnost, kad bi im nevjernici jasno stavili do znanja da je meso žrtvovano idolima. U tom slučaju ih je apostol savjetovao da ne jedu to meso, ali ne zbog svoje savjesti, nego drugih.
Ovo su sljedeće Pavlove riječi koje se upotrebljavaju u obrani svetkovanja božića: "Prema tome, neka vas nitko ne osuđuje zbog jela i pića, ili zbog godišnjih blagdana, ili mlađaka, ili subota. To je samo sjena stvarnosti koja je imala doći, a stvarnost je Krist." (Kološanima 2:16,17) Očigledno je da se u Kolosu pojavio problem karakterističan za prvo vrijeme Crkve, a ponegdje je prisutan i danas. Židovski obraćenici ponekad su vršili neopravdani pritisak na obraćenike poganskog podrijetla, da se moraju pridržavati zakonskih pravila koja su bila dio njihovog bogoštovlja u Starom savezu.
Zato Pavao spominje svetkovanje subote, mlađake, propise u vezi jela i pića, kao i održavanje godišnjih blagdana. Riječ je o blagdanima čije svetkovanje je Bog zapovjedio Izraelskom narodu (Pasha, blagdan Beskvasnih kruhova, blagdan Posvećenja, blagdan Sjenica, Pedesetnica), a nikako ne može biti protumačeno kao dopuštenje svetkovanja poganskih običaja koji su kristijanizirani. Takva i slična učenja opasna su krivovjerja. Sjena stvarnosti koju Pavao spominje predstavlja cjelokupni sustav Zakona koji je ispunio svrhu i doveo nas do konačne stvarnosti - Krista (Hebrejima 9:23).
Može li se svetkovanje božića staviti u istu ravan s prehrambenim problemom koji se pojavio u Korintu? Naime, u tom gradu većina mesa koje se moglo nabaviti na tržnici bilo je žrtvovano lažnim bogovima koje je mjesno stanovništvo štovalo po okolnim hramovima. Vjernici su se zbog toga našli u nezgodnom položaju. Savjest im je bila uznemirena i upitali su Pavla za duhovni savjet. On im je odgovorio da na tržnici slobodno kupuju meso, ali da ne ispituju prodavače je li meso prethodno žrtvovano idolima (1. Korinćanima 10:25). Drugi savjet dao im je u vezi okolnosti kad ih nevjernici pozovu za stol i ponude im meso. Kao i u prethodnom slučaju, rekao im je da ništa ne ispituju. Naveo im je i treću mogućnost, kad bi im nevjernici jasno stavili do znanja da je meso žrtvovano idolima. U tom slučaju ih je apostol savjetovao da ne jedu to meso, ali ne zbog svoje savjesti, nego drugih.
Svetkovanje božića nema nikakve dodirne točke s hranom žrtvovanom idolima. Hrana je neophodna za život i ne trebamo opterećivati savjest nepotrebnim pitanjima o njezinom podrijetlu i slično. Uzimamo je po vjeri, znajući da će nam biti na blagoslov (1. Timoteju 4:4,5). No, sasvim je nešto drugo svjesno obilježavati blagdan za kojeg znamo kakvo mu je duhovno podrijetlo.
Proučimo li cjelokupno Pavlovo učenje o mesu žrtvovanom idolima, vidjet ćemo da on ni u kojem slučaju ne dopušta vjernicima njegovu konzumaciju. Izuzetak je gore spomenuti slučaj kad vjernik ne zna porijeklo mesa. U tom slučaju izuzet je od odgovornosti. U osamnaestom stihu desetog poglavlja Prve poslanice Korinćanima, apostol kaže da su ljudi koji svjesno jedu takvo meso u zajednici sa žrtvenikom. U dvadesetom stihu vidimo da ono što pogani žrtvuju, ne žrtvuju Bogu nego demonima.
Ukoliko ova ocjena vrijedi za meso, koliko je više primjenjiva za religiozni blagdan koji proizlazi iz poganske religije. On je bez obzira na provedenu kristijanizaciju žrtva prinesena demonima, a nikako ne Gospodinu, kako to naivno misle zavedeni pripadnici crkava reformacijske baštine.
Postoji nešto gore u Božjim očima od samog svetkovanja ovakvih i sličnih blagdana. To su lažna učenja koja to opravdavaju i potiču ljude da takvo što čine. Vrlo je čest prigovor da su upozorenja o nemiješanju Božjeg naroda s poganskim religijama vrijedila samo za Stari savez. Kao što smo već vidjeli, takve tvrdnje su opasna podvala, hereza najgore vrste. Konačni sud o ovom predmetu iznosi autoritet svih autoriteta - Gospodin Isus Krist. Svaki kršćanin bi trebao s vremena na vrijeme pročitati Njegova upozorenja sedmorim crkvama u knjizi Otkrivenja, a to znači i svima nama. To je najaktualnija riječ koju možemo čuti.
Pogledajmo Kristovu zamjerku koju je čula crkva u Pergamu: "Ali, imam štošta protiv tebe; imaš tamo pristaša Balamove nauke, koji je naučio Balaka da zavede Izraelove sinove da jedu od mesa žrtvovanog idolima i da bludno griješe." (2:14) Izraelci su se upustili u blud s Moapkama. One su ih pozvale na žrtvovanje svojim bogovima. U izvještaju vidimo da su sudjelovali u njihovim gozbama i klanjali se njihovim bogovima (Brojevi 25:1,2). U trideset prvom poglavlju vidimo da je Bileam nagovorio Midjanke da zavedu Izraelce i navedu ih na neposlušnost Bogu (16).
Duh Balamove nauke djeluje i u današnjoj crkvi. Isus spominje njene sljedbenike, ali i propovjednike. Oni slijede već viđen obrazac miješanja nesvetog sa svetim. Njima je prihvatljivo kristijanizirati blagdan lažnog boga, preuzeti ikonografiju i smisliti pregršt opravdanja takvog heretičkog djelovanja. Gospodin nema, a neće ni imati trunku razumijevanja za takvo što. On poručuje "Obrati se! Ako li ne, doći ću uskoro k tebi, i borit ću se protiv njih mačem svojih usta." (15,16)
Isto upozorenje vidimo u poruci crkvi u Tijatiri: "Ali, imam protiv tebe to što podnosiš Jezabelu, ženu koja samu sebe naziva proročicom i koja zavodi moje sluge učeći ih da griješe bludno i da jedu meso žrtvovano idolima." (20) Blud koji Isus spominje nije toliko tjelesne koliko duhovne naravi. Jezabela je u Izrael uvela štovanje lažnog boga Baala, upravo onog iz čijeg se kulta razvio božić. Njezin zavodnički duh također djeluje i u današnjoj crkvi, prikazujući božić (između ostalog) kao nešto prihvatljivo Bogu.
Kao i u slučaju Balamove nauke, tako i ovdje Isus ne ostavlja dva izbora ljudima koji su pod utjecajem ovog zavodničkog duha. Njegova poruka je jasna: "Pazite! Bacit ću je na bolesničku postelju, a njezine bludne ortake u veliku nevolju, ako se ne okane njezinih djela." (22)
Sloboda u Kristu jest biblijska kategorija na koju se pobornici svetkovanja božića također vole pozivati. Svjesno zanemaruju sve dokaze koji jasno ukazuju na djelovanje antikristovog duha u svetkovanju božića. Tako na najgrublji način zloupotrebljavaju tu slobodu, dokazujući da ustvari nemaju njezino ispravno duhovno razumijevanje. Ona u Božjoj volji nije dopuštenje za grijeh, sredstvo opravdavanja raznoraznih kompromisa ili košara u koju će ljudi natrpati sve ono što trebaju odbaciti, ali ne žele iz bilo kojeg razloga. Njihova percepcija duhovnosti ne temelji se na razlikovanju istine od laži, svjetla od tame, dobra od zla, pravednosti od nepravednosti ili čistog od nečistog.
Proučimo li cjelokupno Pavlovo učenje o mesu žrtvovanom idolima, vidjet ćemo da on ni u kojem slučaju ne dopušta vjernicima njegovu konzumaciju. Izuzetak je gore spomenuti slučaj kad vjernik ne zna porijeklo mesa. U tom slučaju izuzet je od odgovornosti. U osamnaestom stihu desetog poglavlja Prve poslanice Korinćanima, apostol kaže da su ljudi koji svjesno jedu takvo meso u zajednici sa žrtvenikom. U dvadesetom stihu vidimo da ono što pogani žrtvuju, ne žrtvuju Bogu nego demonima.
Ukoliko ova ocjena vrijedi za meso, koliko je više primjenjiva za religiozni blagdan koji proizlazi iz poganske religije. On je bez obzira na provedenu kristijanizaciju žrtva prinesena demonima, a nikako ne Gospodinu, kako to naivno misle zavedeni pripadnici crkava reformacijske baštine.
Postoji nešto gore u Božjim očima od samog svetkovanja ovakvih i sličnih blagdana. To su lažna učenja koja to opravdavaju i potiču ljude da takvo što čine. Vrlo je čest prigovor da su upozorenja o nemiješanju Božjeg naroda s poganskim religijama vrijedila samo za Stari savez. Kao što smo već vidjeli, takve tvrdnje su opasna podvala, hereza najgore vrste. Konačni sud o ovom predmetu iznosi autoritet svih autoriteta - Gospodin Isus Krist. Svaki kršćanin bi trebao s vremena na vrijeme pročitati Njegova upozorenja sedmorim crkvama u knjizi Otkrivenja, a to znači i svima nama. To je najaktualnija riječ koju možemo čuti.
Pogledajmo Kristovu zamjerku koju je čula crkva u Pergamu: "Ali, imam štošta protiv tebe; imaš tamo pristaša Balamove nauke, koji je naučio Balaka da zavede Izraelove sinove da jedu od mesa žrtvovanog idolima i da bludno griješe." (2:14) Izraelci su se upustili u blud s Moapkama. One su ih pozvale na žrtvovanje svojim bogovima. U izvještaju vidimo da su sudjelovali u njihovim gozbama i klanjali se njihovim bogovima (Brojevi 25:1,2). U trideset prvom poglavlju vidimo da je Bileam nagovorio Midjanke da zavedu Izraelce i navedu ih na neposlušnost Bogu (16).
Duh Balamove nauke djeluje i u današnjoj crkvi. Isus spominje njene sljedbenike, ali i propovjednike. Oni slijede već viđen obrazac miješanja nesvetog sa svetim. Njima je prihvatljivo kristijanizirati blagdan lažnog boga, preuzeti ikonografiju i smisliti pregršt opravdanja takvog heretičkog djelovanja. Gospodin nema, a neće ni imati trunku razumijevanja za takvo što. On poručuje "Obrati se! Ako li ne, doći ću uskoro k tebi, i borit ću se protiv njih mačem svojih usta." (15,16)
Isto upozorenje vidimo u poruci crkvi u Tijatiri: "Ali, imam protiv tebe to što podnosiš Jezabelu, ženu koja samu sebe naziva proročicom i koja zavodi moje sluge učeći ih da griješe bludno i da jedu meso žrtvovano idolima." (20) Blud koji Isus spominje nije toliko tjelesne koliko duhovne naravi. Jezabela je u Izrael uvela štovanje lažnog boga Baala, upravo onog iz čijeg se kulta razvio božić. Njezin zavodnički duh također djeluje i u današnjoj crkvi, prikazujući božić (između ostalog) kao nešto prihvatljivo Bogu.
Kao i u slučaju Balamove nauke, tako i ovdje Isus ne ostavlja dva izbora ljudima koji su pod utjecajem ovog zavodničkog duha. Njegova poruka je jasna: "Pazite! Bacit ću je na bolesničku postelju, a njezine bludne ortake u veliku nevolju, ako se ne okane njezinih djela." (22)
Sloboda u Kristu jest biblijska kategorija na koju se pobornici svetkovanja božića također vole pozivati. Svjesno zanemaruju sve dokaze koji jasno ukazuju na djelovanje antikristovog duha u svetkovanju božića. Tako na najgrublji način zloupotrebljavaju tu slobodu, dokazujući da ustvari nemaju njezino ispravno duhovno razumijevanje. Ona u Božjoj volji nije dopuštenje za grijeh, sredstvo opravdavanja raznoraznih kompromisa ili košara u koju će ljudi natrpati sve ono što trebaju odbaciti, ali ne žele iz bilo kojeg razloga. Njihova percepcija duhovnosti ne temelji se na razlikovanju istine od laži, svjetla od tame, dobra od zla, pravednosti od nepravednosti ili čistog od nečistog.
Sve dosad spomenuto je temeljni uzrok pojave dvostrukih standarda koji se pojavljuju pri vrednovanju istih djela kod različitih vjerskih skupina. Idolopoklonstvo i mnogoboštvo katoličke crkve od strane protestanata naziva se pravim imenom. S druge strane, svetkovanje najvećeg blagdana te iste crkve naziva se pitanjem savjesti, slobodom u Kristu i dr. To je licemjerstvo bez presedana! Dakako, ovo vrijedi pod uvjetom da sudjelujemo u spomenutom.
Zato pred Bogom ne vrijede ova i slična opravdanja: "Crkva nam je ukrašena adventskim vjenčićima, ali mi ne slavimo božić - to je samo ukras! Ja sam protiv svetkovanja božića, iako pripadam crkvi koja ga slavi! Nema veze što pjevači našeg crkvenog zbora nose kape djeda Mraza i javno pjevaju božićne pjesme!"
Zato pred Bogom ne vrijede ova i slična opravdanja: "Crkva nam je ukrašena adventskim vjenčićima, ali mi ne slavimo božić - to je samo ukras! Ja sam protiv svetkovanja božića, iako pripadam crkvi koja ga slavi! Nema veze što pjevači našeg crkvenog zbora nose kape djeda Mraza i javno pjevaju božićne pjesme!"
Nema komentara:
Objavi komentar