Odrastanje u religioznom društvu za sobom neminovno povlači susretanje s mnogobrojnim običajima koji imaju kršćanski predznak. Oni su tako duboko ukorijenjeni u svijesti ljudi da im je prakticiranje istih podrazumijevajuće. To je neka vrsta refleksnog automatizma. Ljudi se određenog dana u godini počinju ponašati drugačije od ostalih i činiti stvari koje inače ne čine. To se programirano ponavlja iz godine u godinu.
Iako je riječ o masovnoj pojavi, činjenica je da zanemariv broj ljudi zna porijeklo i pravu narav običaja koje revno održava svake godine. Sustavna religiozna promidžba u svijest im je utisnula iskrivljene obavijesti koje su povijesna i biblijska krivotvorina. Ova ocjena ne vrijedi samo za ljude iz svijeta koji ne poznaju Boga, nego i za novorođene kršćane. Mnogi od njih i nakon ulaska u Krista prihvaćaju zdravo za gotovo običaje koji imaju kršćanski predznak, iako ih nikad nisu sagledali kroz prizmu Pisma kako bi se uvjerili jesu li uistinu kršćanski, ili je riječ o ljudskoj tradiciji koja se protivi Bogu.
Na spomen blagdana božića većina ljudi reagira pozitivno i odobravajuće. To je rezultat gore spomenute religiozne promidžbe koja im od ranog djetinjstva stvara takvu sliku. Blagdansko ozračje, obiteljska okupljanja, darivanje, raznobojni ukrasi na jelkama, slavljenje Isusovog rođendana i sva ostala božićna ikonografija na ljude djeluje očaravajuće.
No, upravo u tome i jest nevolja. U pravom smislu te riječi božić jest čarolija, zavodnička i opasna, ona najgore vrste. Prividno, sve vezano za božić ima kršćanski predznak i vrti se oko biblijskog Krista. Međutim, istina je upravo suprotna. Blagdan božića i svi njegovi običaji nemaju nikakve veze s biblijskim Kristom i protivni su učenju Pisma.
Svake godine dvadeset petog prosinca milijuni ljudi vjeruju da slave kršćanski blagdan vezan za dan Isusovog rođenja. Kad bi im se postavilo pitanje zašto vjeruju da je Isus rođen baš tog datuma, vjerojatno bi odgovorili da to svi tako vjeruju, ili da o tome nikad nisu ni razmišljali. To je tipična psihologija mase, prihvaćati zdravo za gotovo sve što se nudi i vjerovati ono što većina vjeruje, bez obzira je li istina ili laž.
Za početak je važno ustanoviti da je božić najveći katolički blagdan. Taj blagdan slave i pravoslavne crkve, kao i većina crkava reformacijske baštine. Njegovo svetkovanje započela je katolička crkva krajem četvrtog stoljeća. Taj podatak nameće pitanje zašto nije svetkovan od prvog do trećeg stoljeća, ako to jest, kao što njegovi pobornici tvrde, izvorni kršćanski blagdan?
Odgovor na ovo važno pitanje moramo potražiti iz dva izvora; povijesnog i biblijskog. Ono što danas poznajemo kao božićne blagdane zapravo je kristijanizirani poganski običaj slavljenja boga sunca - Sola. To je bio najveći religiozni poganski kult koji se slavio dvadeset petog prosinca. Ta zimska proslava zvala se 'Rođenje sunca'. Povijesni dokazi upućuju na to da je bila vrlo popularna u starom Rimu. Katolička crkva je u svoj religiozni sklop ugradila mnoge poganske običaje, uglavnom babilonskog podrijetla.
U katoličkoj enciklopediji piše ovo: "Dobro poznata solarna predstava 'Natalis invicti' - 'Rođenje nepobjedivog sunca', koja se slavila dvadeset petog prosinca, imala je snažan utjecaj na odluku pri izboru našeg prosinačkog datuma."
Kao što vidimo, ovaj prosinački datum nema nikakve veze sa stvarnim danom Isusovog rođenja u Betlehemu. To je povijesna krivotvorina, ali i biblijska. Pismo nam ne otkriva datum Njegovog rođenja, ali iz nekih izvještaja može se naslutiti da je to bila rana jesen. Međutim, kad bismo i znali taj podatak, on sam po sebi ne bi pridonio jačanju naše vjere u Krista. Ukoliko nam Pismo ne otkriva datum, ne bismo se pretjerano trebali baviti nepotrebnim špekulacijama o tome.
Puno je važnije imati duhovno otkrivenje o razlogu Isusovog tjelesnog dolaska na svijet, smislu Njegove zastupničke smrti na križu i uskrsnuća od mrtvih. U spisima Novog saveza nigdje nećemo vidjeti Isusovu zapovijed da kršćani trebaju blagdanom obilježavati dan Njegovog rođenja. Crkva opisana u knjizi Djela i poslanicama nije njegovala takav običaj.
Pozabavimo se duhovnim podrijetlom božića. Kao što smo vidjeli, riječ je o drevnom kultu kojem je prišiven kršćanski predznak. Stare civilizacije su slavile sunce kao božanstvo. U Bibliji vidimo da je bog Baal predstavljen kao bog sunca i vatre. Iza njegovog lika krilo se demonsko poglavarstvo koje je od pogana tražilo štovanje, a ujedno se nastojalo nametnuti Izraelcima, kako bi ih uvelo u duhovni blud.
Nažalost, Božji narod u Starom savezu u više je navrata pao u zamku miješanja bezbožnih poganskih običaja s ispravnim štovanjem Boga, utemeljenom na Njegovim duhovnim standardima. Sve se to dogodilo unatoč vrlo jasnim upozorenjima izrečenim od Božje strane: «Nemojte raditi kako se radi u egipatskoj zemlji, gdje ste boravili; niti radite kako se radi u kanaanskoj zemlji kamo vas vodim; NE POVODITE SE ZA NJIHOVIM OBIČAJIMA!» (18:3)
U osmom poglavlju proroka Ezekiela vidimo da su svećenici u Božjem domu licem okrenutim prema istoku štovali sunce. Prorok Ilija suočio se s kompromisnim kraljem Ahabom i njegovom zlom ženom Izabelom, koja je u Izrael uvela Baalovu religiju. Dvoboj na brdu Karmel dokazao je nadmoć živog Boga nad lažnim bogom Baalom. Upravo je vatra, Baalov simbol, bila izabrana kao sredstvo dokazivanja Božje nadmoći nad silama tame.
Najčešća božićna ikonografija u današnjem vremenu jest ukrašeno drvo jelke, ili neko drugo zimzeleno drveće. Prividno, to izgleda bezazleno. Međutim, i taj običaj izravno je povezan sa štovanjem demona koji su se skrivali iza imena božanstava u drevnim poganskim kulturama. Štovanje svetog drveća seže u daleku prošlost. Stara babilonska bajka govori o zimzelenom drvu izraslom iz mrtvog panja, koji je simbolizirao mrtvog Nimroda. Novo zimzeleno drvo simboliziralo je Nimrodovo oživljavanje kroz Tamuza. Druidi su hrast smatrali svetim drvetom. U starom Rimu to je bila jelka koja se tijekom Saturnalija kitila crvenim bobicama. Za skandinavskog boga Odina vjerovalo se da u božićno doba dijeli posebne darove onima koji dolaze u dodir s njegovim svetim drvetom - jelkom. U najmanje deset biblijskih stihova zeleno drvo je povezano s idolopoklonstvom i štovanjem lažnih bogova (1. Kraljevima 14:23 itd.)
Samo ime tog blagdana vrijeđa biblijskog Krista. Riječ božić jest umanjenica, uvredljivog značenja mali bog. Upravo je to sotonina namjera, svesti uskrslog Krista na božanstvo izrađeno od jeftinog gipsa koje bespomoćno leži u slamnatim jaslama. Imajmo to na umu kad čitamo Petrove riječi u prvoj poslanici, koje opisuju Krista kao Onoga koji je nakon uskrsnuća uzašao na nebo i sjeo s desne Božje strane, prethodno pokorivši sebi anđele, vlasti i sile (3:21,22).
Iako je riječ o masovnoj pojavi, činjenica je da zanemariv broj ljudi zna porijeklo i pravu narav običaja koje revno održava svake godine. Sustavna religiozna promidžba u svijest im je utisnula iskrivljene obavijesti koje su povijesna i biblijska krivotvorina. Ova ocjena ne vrijedi samo za ljude iz svijeta koji ne poznaju Boga, nego i za novorođene kršćane. Mnogi od njih i nakon ulaska u Krista prihvaćaju zdravo za gotovo običaje koji imaju kršćanski predznak, iako ih nikad nisu sagledali kroz prizmu Pisma kako bi se uvjerili jesu li uistinu kršćanski, ili je riječ o ljudskoj tradiciji koja se protivi Bogu.
Na spomen blagdana božića većina ljudi reagira pozitivno i odobravajuće. To je rezultat gore spomenute religiozne promidžbe koja im od ranog djetinjstva stvara takvu sliku. Blagdansko ozračje, obiteljska okupljanja, darivanje, raznobojni ukrasi na jelkama, slavljenje Isusovog rođendana i sva ostala božićna ikonografija na ljude djeluje očaravajuće.
No, upravo u tome i jest nevolja. U pravom smislu te riječi božić jest čarolija, zavodnička i opasna, ona najgore vrste. Prividno, sve vezano za božić ima kršćanski predznak i vrti se oko biblijskog Krista. Međutim, istina je upravo suprotna. Blagdan božića i svi njegovi običaji nemaju nikakve veze s biblijskim Kristom i protivni su učenju Pisma.
Svake godine dvadeset petog prosinca milijuni ljudi vjeruju da slave kršćanski blagdan vezan za dan Isusovog rođenja. Kad bi im se postavilo pitanje zašto vjeruju da je Isus rođen baš tog datuma, vjerojatno bi odgovorili da to svi tako vjeruju, ili da o tome nikad nisu ni razmišljali. To je tipična psihologija mase, prihvaćati zdravo za gotovo sve što se nudi i vjerovati ono što većina vjeruje, bez obzira je li istina ili laž.
Za početak je važno ustanoviti da je božić najveći katolički blagdan. Taj blagdan slave i pravoslavne crkve, kao i većina crkava reformacijske baštine. Njegovo svetkovanje započela je katolička crkva krajem četvrtog stoljeća. Taj podatak nameće pitanje zašto nije svetkovan od prvog do trećeg stoljeća, ako to jest, kao što njegovi pobornici tvrde, izvorni kršćanski blagdan?
Odgovor na ovo važno pitanje moramo potražiti iz dva izvora; povijesnog i biblijskog. Ono što danas poznajemo kao božićne blagdane zapravo je kristijanizirani poganski običaj slavljenja boga sunca - Sola. To je bio najveći religiozni poganski kult koji se slavio dvadeset petog prosinca. Ta zimska proslava zvala se 'Rođenje sunca'. Povijesni dokazi upućuju na to da je bila vrlo popularna u starom Rimu. Katolička crkva je u svoj religiozni sklop ugradila mnoge poganske običaje, uglavnom babilonskog podrijetla.
U katoličkoj enciklopediji piše ovo: "Dobro poznata solarna predstava 'Natalis invicti' - 'Rođenje nepobjedivog sunca', koja se slavila dvadeset petog prosinca, imala je snažan utjecaj na odluku pri izboru našeg prosinačkog datuma."
Kao što vidimo, ovaj prosinački datum nema nikakve veze sa stvarnim danom Isusovog rođenja u Betlehemu. To je povijesna krivotvorina, ali i biblijska. Pismo nam ne otkriva datum Njegovog rođenja, ali iz nekih izvještaja može se naslutiti da je to bila rana jesen. Međutim, kad bismo i znali taj podatak, on sam po sebi ne bi pridonio jačanju naše vjere u Krista. Ukoliko nam Pismo ne otkriva datum, ne bismo se pretjerano trebali baviti nepotrebnim špekulacijama o tome.
Puno je važnije imati duhovno otkrivenje o razlogu Isusovog tjelesnog dolaska na svijet, smislu Njegove zastupničke smrti na križu i uskrsnuća od mrtvih. U spisima Novog saveza nigdje nećemo vidjeti Isusovu zapovijed da kršćani trebaju blagdanom obilježavati dan Njegovog rođenja. Crkva opisana u knjizi Djela i poslanicama nije njegovala takav običaj.
Pozabavimo se duhovnim podrijetlom božića. Kao što smo vidjeli, riječ je o drevnom kultu kojem je prišiven kršćanski predznak. Stare civilizacije su slavile sunce kao božanstvo. U Bibliji vidimo da je bog Baal predstavljen kao bog sunca i vatre. Iza njegovog lika krilo se demonsko poglavarstvo koje je od pogana tražilo štovanje, a ujedno se nastojalo nametnuti Izraelcima, kako bi ih uvelo u duhovni blud.
Nažalost, Božji narod u Starom savezu u više je navrata pao u zamku miješanja bezbožnih poganskih običaja s ispravnim štovanjem Boga, utemeljenom na Njegovim duhovnim standardima. Sve se to dogodilo unatoč vrlo jasnim upozorenjima izrečenim od Božje strane: «Nemojte raditi kako se radi u egipatskoj zemlji, gdje ste boravili; niti radite kako se radi u kanaanskoj zemlji kamo vas vodim; NE POVODITE SE ZA NJIHOVIM OBIČAJIMA!» (18:3)
U osmom poglavlju proroka Ezekiela vidimo da su svećenici u Božjem domu licem okrenutim prema istoku štovali sunce. Prorok Ilija suočio se s kompromisnim kraljem Ahabom i njegovom zlom ženom Izabelom, koja je u Izrael uvela Baalovu religiju. Dvoboj na brdu Karmel dokazao je nadmoć živog Boga nad lažnim bogom Baalom. Upravo je vatra, Baalov simbol, bila izabrana kao sredstvo dokazivanja Božje nadmoći nad silama tame.
Najčešća božićna ikonografija u današnjem vremenu jest ukrašeno drvo jelke, ili neko drugo zimzeleno drveće. Prividno, to izgleda bezazleno. Međutim, i taj običaj izravno je povezan sa štovanjem demona koji su se skrivali iza imena božanstava u drevnim poganskim kulturama. Štovanje svetog drveća seže u daleku prošlost. Stara babilonska bajka govori o zimzelenom drvu izraslom iz mrtvog panja, koji je simbolizirao mrtvog Nimroda. Novo zimzeleno drvo simboliziralo je Nimrodovo oživljavanje kroz Tamuza. Druidi su hrast smatrali svetim drvetom. U starom Rimu to je bila jelka koja se tijekom Saturnalija kitila crvenim bobicama. Za skandinavskog boga Odina vjerovalo se da u božićno doba dijeli posebne darove onima koji dolaze u dodir s njegovim svetim drvetom - jelkom. U najmanje deset biblijskih stihova zeleno drvo je povezano s idolopoklonstvom i štovanjem lažnih bogova (1. Kraljevima 14:23 itd.)
Samo ime tog blagdana vrijeđa biblijskog Krista. Riječ božić jest umanjenica, uvredljivog značenja mali bog. Upravo je to sotonina namjera, svesti uskrslog Krista na božanstvo izrađeno od jeftinog gipsa koje bespomoćno leži u slamnatim jaslama. Imajmo to na umu kad čitamo Petrove riječi u prvoj poslanici, koje opisuju Krista kao Onoga koji je nakon uskrsnuća uzašao na nebo i sjeo s desne Božje strane, prethodno pokorivši sebi anđele, vlasti i sile (3:21,22).
Nema komentara:
Objavi komentar