Probuđenje nije biblijska nauka 2b

Osposobljavanje Crkve za širenje Evanđelja

Za razliku od nauke o duhovnom ratovanju, postoji vid molitve za probuđenje koji se usmjerava prema osposobljavanju Crkve za širenje Evanđelja. Prividno, tematika je bliža biblijskom standardu, ali i u njoj su primjetna očigledna krivovjerstva i naopako shvaćanje djelovanja Svetog Duha kroz Kristovo Tijelo i općenito prema izgubljenom svijetu. 

Doktrinalna podloga

Ovaj vid molitve i shvaćanja duhovnih stvarnosti vezan je doktrinalno za pentekostalno - karizmatski milje. The third wawe movement (Pokret trečeg vala) pridonio je u velikoj mjeri usmjerenju na probuđenje, oslanjajući se na tzv. "posebna otkrivenja i vizije" umjesto na Pismo. Prema vjerovanju ovog pokreta, prvi val krenuo je početkom prošlog stoljeća sa Charlesom Parhamom i događanjima u Azusa street. Drugi val počeo je sredinom sedamdesetih s tzv. karizmatskom obnovom i pojavom pokreta Riječ vjere (Word of faith). Treći val počinje osamdesetih godina prošlog stoljeća u Vineyard church. Glavni protagonisti trećeg vala bili su Charles Wimber, Mike Bickle, Jack Deere i C. Peter Wagner. On je ujedno i jedna od vodećih figura pokreta New apostolic reformation.  

Početkom prošlog stoljeća na scenu je stupio i Latter rain movement (Pokret kasne kiše). Idejni začetnik pokreta bio je Wesley Myland, koji je 1907. g. tiskao knjigu Latter rain songs. Pravu eksploziju ovaj pokret doživljava u tzv. probuđenju Brownsville/Pensacola i Toronto blessing. Temeljno vjerovanje ovog pokreta vezano je za očekivanje tzv. kasne kiše, drugog izlijevanja Svetog Duha na Crkvu, koja će je učiniti snažnijom, moćnijom, efektivnijom i prodornijom, čak i od prve Crkve nastale na Dan pentekosta. 

Pentekostalni propovjednik David Wilkerson bio je pobornik i zagovornik mnogih vjerovanja Latter rain movementa. Kao planetarno popularan službenik, a ujedno i vrlo utjecajan na našim prostorima, oblikovao je vjerovanje mnogih crkvenih ljudi, usmjeravajući ih na zazivanje i očekivanje probuđenja.     

Dolazi veliko probuđenje Crkve

Ovo je mantra svih molitvi za probuđenje. Ljudi se okupe i satima prema nebu upučuju žalopojke kako je Crkva slaba i neučinkovita u propovijedanju, vapeći za novim i većim pomazanjem Svetog Duha. Na kraju molitvene seanse ili neke od mnogobrojnih konferencija probuđenja obično dođe "svježe otkrivenje" ili "proročka riječ", da je pred Crkvom veliko probuđenje koje će je ispuniti pomazanjem i osposobiti za naviještanje Evanđelja i činjenje Isusovih djela. Svi prisutni oduševljeno počinju uzvikivati amen i haleluja, ohrabrujući se međusobno da u molitvi za probuđenje treba "izdržati još samo malo".

Tko je problem?

Sve crkve tvrde da su utemeljene u Pismu, kao i to da nasljeduju Krista i apostole. Iz njihovih beskrajnih i šablonsko - mehaničkih molitvi za probuđenje može se iščitati da je potrebno od Boga, kako to stručno kažu, izmoliti više pomazanja Svetog Duha i milosti za grešnike, plus sve što to podrazumijeva. Dakle, problem je što Bog iz nekog razloga pet, deset, dvadeset, pedeset, sto ili više godina Crkvi ne daje silu i onda je ona nemoćna vršiti Njegovu zapovijed o propovijedanju Evanđelja. Molitva za probuđenje u tom slučaju postaje neka vrsta sredstva za osposobljavanje Crkve.

Taj naoko uvjerljiv alibi uspješno se danas "prodaje" plitkim i neutemeljenim vjernicima. Međutim, Gospodin Isus Krist, kao ni apostoli u Knjizi Djela ili poslanicama, stvari nigdje nisu tako postavili. Ivan Krstitelj i Isus Krist proročki su najavili krštenje Duhom Svetim, a Isus ga u Knjizi Djela opisuje kao primanje sile odozgor za davanje svjedočanstva o Njemu (1:8) Znamo da je prva Crkva na Dan pentekosta bila kolektivno krštena Duhom i počela je propovijedati Evanđelje i činiti Isusova djela (izgoniti zle duhove, ozdravljati bolesnike, uskršavati mrtve i druga čudesa i znakove).

Treba nam više pomazanja, ili djelovanje u pomazanju?

Zanimljivo, apostoli i drugi zabilježeni vjernicini ni u jednom izvještaju nisu dobili poticaj da mole za svoje probuđenje, kako bi vršili Kristovu zapovijed. Isto tako, nigdje nisu molili da prime više pomazanja. Takav pogled na stvari nije primjetan ni u doktrinalnim poslanicama. Tamo nas apostol Pavao uči da Krist po vjeri živi u našim srcima, kao i to da u nama prebiva i djeluje sila uskrsnuća. Sve spomenuto odražava se i na propovijedanje Evanđelja i općenito vjersku djelotvornost. 

Učenje Novog saveza nigdje ne predstavlja Božju silu u kontekstu količine (odnos više - manje). Naglašen je pojam punine Duha, kao što vidimo u Barnabinom primjeru: "On je bio dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere." (Djela 11:24) Grčka riječ pleres koja je prevedena kao pun znači potpun, u cijelosti, bogat. Ljude kao što su bili Barnaba, Petar ili Pavao nije se moglo vidjeti ili čuti da kukaju kako nemaju sile, a još manje da u takvom stanju godinama mole alibi molitve. 

Još uvijek smo uvjereni da smo njihovi nasljedovatelji? Ukoliko tvrdimo da smo kršteni i ispunjeni Duhom, onda naše razmišljanje i djelovanje mora biti istovjetno njihovom. Bajke i alibi molitve za probuđenje se ne uklapaju u tu priču!

Duh Sveti ne djeluje periodično

Molitve za probuđenje Crkve sugeriraju da Sveti Duh djeluje periodično, tj. da postoje "rupe" u Božjim intervencijama. To je ona vrsta molitve koja Bogu "objašnjava" da bi se trebao pokrenuti u nekom gradu ili zemlji, a to već duže vrijeme iz nekog samo Njemu poznatog razloga odugovlači. Razmislimo na trenutak, tko kome izdaje zapovijedi? Božja riječ nas uči da je Isus Krist svojoj Crkvi dao veliku zapovijed o propovijedanju Evanđelja i ona nije povučena ili prolongirana. 

Ukoliko je netko nepokretan, onda su to svi oni koji se predstavljau kao Kristovo Tijelo, a ne izvršavaju zapovijed o propovijedanju. Umjesto toga mole alibi molitve i svoju nepokretnost elegantno prebacuju na Boga, ili se doktrinalno pravdaju da Duh Sveti djeluje periodično. Svaki dan, računajući od Kristovog uznesenja u nebo do Njegovog povratka, aktualan je i maksimalno važan u Božjim očima. 

Svakog dana Duh Sveti spreman je i voljan činiti ovo: 

• propovijedati Evanđelje kroz usta vjernika kako bi grešnici bili osvjedočeni i spašeni

• ozdravljati i oslobađati ljude u sili Isusovog imena 

• činiti sve ono što je Njegova uloga na zemlji i sve to spreman je činiti u Crkvi i kroz Crkvu.

Pitanje koje se postavlja je ovo; jesmo li mi kao pojedinci ili skupina spremni biti izvršitelji Božje riječi svakog dana, ili svoju periodičnu spremnost (čitaj: buntovnost i neposluh obučene u religioznost) prikazujemo kao Božju volju? 

"... treba u molitvi za probuđenje izdržati još samo malo ..."  

Nažalost, "još samo malo" za mnoge ljude traje cijeli njihov život, a mnogima će biti i sudbina. Nauka o probuđenju nije biblijska i kao takva odvodi na stranputicu sve one koji ju prezentiraju i slijede. Mi moramo odlučiti ovo: hoćemo li se i dalje igrati crkvenih igrica, ili ćemo postati biblijski vjernici, ispunjeni Duhom i usmjereni na propovijedanje Evanđelja i izgradnju Kristovog Tijela prema standardima Pisma.

Nemojmo se više zavaravati, u oba filma ne možemo biti akteri. Ukoliko smo do sad bili nošeni vjetrom krive nauke o probuđenju (Crkve ili svijeta) ponizimo se pred živim Bogom, obratimo se i krenimo putem koji su nam utabali Krist i apostoli.