Probuđenje nije biblijska nauka 2a

Indikativno je da se pojam probuđenja među crkvenim ljudima spominje češće od novozavjetnog nauka izrečenog kroz Krista i apostole. To nas ne treba čuditi zato što se generacija za generacijom odgaja na teologiji probuđenja. Tome svakako pridonose i javne izjave nositelja tog nauka. 

Tako je Alan Vincent (B.L.A.S.T) u propovijedi 'Žene u službi' izjavio ovo: "... knjiga Charlesa Finneya čita se u Europi i Americi, kažem vam, to je od Boga ... svakako je nabavite i čitajte". Vjerojatno je aludirao na knjigu 'Lekcije o probuđenju' koja je prevedena i na hrvatski jezik. Kršćanske knjige mogu biti kvalitetan alat u izgradnji naše vjere i primanju otkrivenja, ali pod jednim uvjetom. Njihov sadržaj i poruka moraju biti na liniji generalnog učenja Božje riječi. Ukoliko to nije slučaj, one postaju sredstvo koje nas udaljava od istine i uvodi u zabludu.

Nauk o crkvenom probuđenju podijeljen je u dva područja. Prvo se odnosi na poboljšanje negativnog duhovnog stanja u Crkvi, a drugo na osposobljavanje Crkve za širenje Evanđelja. S najvećom ozbiljnošću moramo proučiti spomenuta vjerovanja zato što su duhovno oblikovala i usmjerila mnoge od nas, stvarajući nam iskrivljenu percepciju rješavanja problema, položaja u Kristu, uloge u propovijedanju Evanđelja i općenito Božjih principa djelovanja u Crkvi i kroz Crkvu. 

Poboljšanje negativnog duhovnog stanja u Crkvi

Molitveni sastanci za probuđenje koji se odnose na poboljšanje negativnog stanja festivali su crkvenjačkog cmizdrenja, iritantne patetike, tjelesnosti, licemjerja, alibija, neznanja i sljepoće, a sve to plod je krivovjerja i otpada od živog Boga. Prije dvadesetak ili više godina molili su otprilike ovako: "Bože, tvoja Crkva je grešna, slaba i neučinkovita, smiluj nam se i pošalji probuđenje!" a isto ćemo od njih čuti i danas. 

Najtragičnije je da ćemo takav obrazac molitve čuti i za deset godina i opet će u glavnoj ulozi biti isti protagonisti plus svi oni koje su usput zaveli. Ukoliko vidimo uvijek iste ljude i grupacije kako iz godine u godinu mole za probuđenje u Crkvi, onda se neminovno nameću neka pitanja.

Konstantno smo slabi, grešni i neučinkoviti? 

Jesmo li onda uopće spašeni u Kristu? 

Najbolje je da se odmah suočimo s ovim zato što inače sva druga pitanja postaju bespredmetna. Spasenje je veličanstven čin Božje milosti, ljubavi i dobrote. Ono nas prebacuje iz sotonine u Kristovu duhovnu vlast, čineći nas novim stvorenjima. Ne samo da su nam grijesi oprošteni, nego je snaga starog čovjeka skršena  na križu, a sila uskrsnuća se po vjeri nastanila u nama. Ona nam omogućava da živimo Božjom vrstom života, dajući nam snagu za pobjedu nad grijehom.

Dežurni zagovornici probuđenja redovito ponavljaju mantru "kako nitko nije savršen i da svi ponekad sagriješimo". Problem je što ne razumiju biblijski koncept savršenosti vjernika (Kristov zahtjev) ali u pravu su što se tiče toga da svi ponekad griješimo, čak i na dnevnoj bazi. Međutim, moramo vidjeti razliku između ponekad (nenamjerno) griješiti i konstantno biti u grijehu i slabosti. Ovo prvo je iznimka u životu koji obilježava pobjeda u Kristu, a ono drugo je pravilo i pokazatelj da u životu pojedinca ili skupine ljudi nema Božje spasiteljske sile.

Mnogim ljudima to zvuči šokantno i neprihvatljivo, ali to je temeljna novozavjetna istina. Mi se možemo ljutiti, biti uvrijeđeni, ponosni, religiozni, arogantni ili izbjegavati stvarnost, ali to ni za milimetar neće promijeniti biblijski standard. Umjesto da molimo za probuđenje i igramo crkvene igrice, stanimo pred Krista i dopustimo mu da nas Njegov Duh osvjedoči. Ukoliko nismo spašeni (prema Njegovim, a ne denominacijskim parametrima) učinimo to ovaj put kako treba.

Kristova Crkva je slaba?

Kao što znamo, Krist je Glava Crkve, a ona je Njegovo tijelo. Za Glavu znamo da nije slaba, ali što je s Tijelom? Pismo nas uči da je Krist svoje Tijelo učinio jakim, energičnim, nadmoćnim i pobjedonosnim kroz djelovanje sile Svetog Duha. To se očituje u pojedincu, kao i u skupini ljudi. Nigdje u Novom savezu ne vidimo ocjenu ili procjenu da je Kristovo Tijelo slabo. 

Problem je u lažnom predstavljanju i zavedenosti mnogih denominacijskih ljudi koji za sebe vjeruju da jesu dio Kristovog Tijela. Oni svoju slabost, kompromis i grešnost pripisuju Tijelu i sve oko sebe uvjeravaju da je to tako. Čak i u molitvama za probuđenje stalno koriste termin 'Crkva je slaba' iako takav termin ne postoji u Kristovom rječniku. Njihove religiozne organizacije (denominacije) su slabe, a ne Crkva!

Obraćenje ili probuđenje?

U Kristovom Tijelu, kako na pojedinačnoj, tako i na skupnoj razini, mogu se pojaviti sporedični grijesi i slabosti. Apostol Pavao detektirao je bludne grijehe u Korintu, opasnost drugog Evanđelja u Galaciji, kvazi duhovnost u Kolosu, ali nikad nije dao zeleno svjetlo da se grijeh razvija, tolerira ili da se s njegovim rješavanjem oteže unedogled. 

Pogledajmo primjer Isusovog korenja Crkvi u Knjizi Otkrivenja. Gospodin je detektirao grijehe, slabosti i kompromise, ali ni jednom nije zapovijedio molitvu za probuđenje kao koncept rješenja. Recimo, često se na molitvama za probuđenje u Crkvi čuje ovo: "Bože, tako smo mlaki, pošalji svog Duha da to promijeni!" Mlakost je bila problem u Laodiceji, ali oni od Isusa nisu čuli ove riječi: "Molite za probuđenje i moj će Duh promijeniti situaciju i zagrijati vas!" Takve bajke crkveni ljudi slušaju od strane svojih vođa, ali od Krista su Crkve u Knjizi Otkrivenja četiri puta čule zapovijed "Obratite se!" 

Ne samo to, nego je Isus jasno dao do znanja da će biti kažnjen svatko tko se odbije obratiti (vidi Crkve u Efezu, Pergamu, Tijatiri, Sardu i Laodiceji). Danas se ponekad i stidljivo čuje poziv na obraćenje, ali više onako protokolarno, bez stvarne spremnosti na promjenu. Takve igrice ne mogu zavarati Gospodina. Što mislite, koliko bi ljudi došlo na konferenciju na kojoj bi se prezentirale ove teme? Vjerojatno ne bi bila gužva na ulazu, zar ne?

Zašto nikad ne slušamo o uzrocima i želimo li ih uopće čuti?

Hrvatske crkve stalno mole za probuđenje sebe i svijeta. U Zagrebu se jednom mjesečno održava molitva za grad i cijelu državu, kao i za Kristovo Tijelo. No, kad ćemo konačno čuti nešto o uzrocima negativnog stanja u Crkvi? Stalno slušamo kako smo slabi, mlaki, hladni, neučinkoviti i nemoćni, ali nikad ne čujemo zašto je tomu tako. 

Je li razlog možda taj što bi se u tom slučaju otvorila neka nezgodna i nepopularna pitanja, koja bi mogla ugroziti same temelje denominacija, kao i njihovo funkcioniranje i djelovanje? 

Stvarni razlozi grešnosti i slabosti hrvatskih crkava jesu sudjelovanje u ekumenizmu, svjetovnost, kompromis, materijalizam, sklapanje ugovora s državom, najezda krivovjerja (probuđenje je u top 5) i podlaganje krivim učiteljima, lažnim prorocima i prijevarnim apostolima.

Kad bi postojala spremnost za stvarnom promjenom, onda bi se ljudi obratili od spomenutih zala. Međutim, obraćenje ne bi bilo valjano samo na deklarativnoj razini. Oni koji kažu da su protiv ekumenizma morali bi trenutno izaći iz ekumenskih crkava, kao i onih koje su sklopile savez s državom ili su na putu da to učine. Oni koji bi se obratili od svjetovnosti trebali bi napustiti svjetovne i kompromisne crkve. Oni koji su protiv materijalizma trebali bi napustiti crkve kojima je novac idol, kao i one koje ultimativno zahtijevaju davanje desetka pod prijetnjom osude i prokletstva. 

Tako bi izgledalo biblijsko rješenje problema. Alternativa je ono što danas prevladava. Ljudi se okupe i beskrajno mole, stvarajući sebi i drugima dojam da iskreno postupaju. Možemo se varati do krajnjih granica samo obmanom da će probuđenje riješiti probleme, ali što prije shvatimo da je taj nauk dio problema, a ne rješenje, to će biti bolje za nas.

Alibi ili stvarna spremnost na promjenu?

Molitve za probuđenje u Crkvi jesu alibi molitve, onako narodski rečeno prodavanje magle, prenemaganje i pretvaranje, providan pokušaj stvaranja privida da se nešto želi promijeniti. Božja riječ od nas traži da trenutno izađemo iz grijeha i raskinemo s njim, a u širem smislu da se odijelimo od zla svi koji zazivamo Gospodinovo ime. 

Ukoliko smo spremni na stvarnu i kvalitetnu promjenu, onda nam nisu potrebne godine i desetljeća da to učinimo. Ne pokažemo li konkretno i odlučno djelovanje u tom smjeru, onda zapravo svjedočimo o vlastitom licemjerstvu. Kad uočimo da je nešto krivo, logičan je slijed ispravljanje istog. U suprotnom, skrivanjem iza molitve za probuđenje kao da na sav glas vičemo "Mi ne želimo promjenu!"

Kako želimo provesti svoj život?  

Postoje mnoge iskrene i dobronamjerne duše koje su njihove vođe uvjerile da trebaju unedogled moliti za probuđenje u Crkvi. Ovako to otprilike zvuči u praksi: "Braćo i sestre, probuđenje je blizu!" "Probuđenje je još bliže!" "Probuđenje samo što nije došlo!" "Probuđenje je na vratima!" "Nažalost, ovaj put nismo uspjeli izmoliti probuđenje, moramo ubuduće jače moliti!" i onda slijedi tajac zato što famoznog probuđenja nema i sve kreće ispočetka.

Trebamo shvatiti i prihvatititi činjenicu da mrtve denominacijske organizacije nikakve molitve za probuđenje neće oživjeti. One su u stanju duhovne smrti zato što je to njihov izbor izražen kroz odbacivanje i iskrivljavanje istine Božje riječi. Mnoge vjernike uvjeravaju da trebaju ostati i pokušati nešto tamo promijeniti, a to je zamka u koju su nažalost mnogi upali. Nijedna denominacija se nije promijenila u povijesti, a neće ni u budućnosti, osim na gore. Upravo suprotno, ostanemo li u njima, one će promijeniti nas i ubiti u nama i zadnje ostatke Kristovog života i biblijske duhovnosti.  

Zar želimo potratiti svoj život moleći i očekujući nešto, umjesto da iz dana u dan budemo ono što je Božja volja za sve nas? Krist nas nije pozvao da budemo molitelji za probuđenje ili reformatori religioznih mrtvačnica! Pozvani smo biti ljudi koji žive i djeluju na temelju istine Božje riječi! Pozvani smo biti vjernici koji pobjeđuju u Kristu i svjedoče svojim životom za Njega u ovom svijetu zla i tame! Odazovimo se tom pozivu!