Trgači krovova
U petom poglavlju Lukinog evanđelja opisano je čudesno ozdravljenje uzetog čovjeka. Njega su na nosilima donijeli pred kuću u kojoj je Isus propovijedao. Ljudi koji su nosili uzetoga našli su se pred neočekivanom zaprekom. Prostor oko kuće bio je toliko popunjen ljudima da je prolaz s nosilima bio nemoguć. Ulaz u kuću i dolazak pred Isusa činio se kao nemoguća misija.
Postoje ljudi koji odustaju, ali postoje i ljudi koji ne odustaju. Oni su mogli duboko uzdahnuti i razočarano zaključiti "Možda neki drugi put!" Većina bi vjerojatno tako postupila, ali ovi ljudi nisu. Došli su do ovog zaključka: "Ako ne ide kroz vrata, ići će preko krova!"
Pokušajmo si načas predočiti nadolazeći prizor. Tko zna kako, oni su se popeli na krov te kuće, dižući pri tom i uzetog čovjeka. Takvo penjanje nije bilo bez rizika, pogotovo s invalidom u pratnji. Možemo pretpostaviti da ih je i netko od prisutnih ljudi počeo odgovarati ili začuđeno komentirati. Međutim, njih ništa nije moglo smesti. Oni su znali zašto su došli i nisu namjeravali odustati. Tako djeluju oni iz 'Doline očaja'.
Skidajući crijep po crijep, napravili su dovoljno široku rupu da se provuku i spuste uzetog čovjeka ravno pred Isusa. Oni koji razvaljuju krov iznad Njegove glave kako bi došli do Njega, privukli su mu pažnju. Isus je njihov postupak okarakterizirao kao vjeru. Nešto trebamo ugravirati u naš duhovni sklop razmišljanja, a to je da Bog uvijek časti vjeru. Uvijek!
Isus je u Božjoj sili osovio uzetog čovjeka na noge i ozdravio ga. Do Spasitelja je došao preko krova, a iz kuće je izašao kroz vrata, hodajući i slaveći Boga. No, prisjetimo se, tamo na početku priče netko je morao donijeti odluku da se neće odustati, unatoč velikoj gužvi koja je sprečavala ulazak u kuću. Netko mora biti dovoljno "lud" u vjeri da se stvar pokrene.
Nema komentara:
Objavi komentar