Neki prizori iz Isusove zemaljske službe danas mnogima izgledaju sablažnjavajuće, nedostojanstveno, nekonvencionalno, čak i teološki upitno. Zanimljivo je kako u određenim situacijama čovjek u velikoj potrebi, željan promjene i dodira živog Boga, može biti okružen lošim savjetnicima. Nije u pitanju to da mu ti ljudi žele zlo ili bilo što slično. Oni jednostavno reagiraju iz pozicije svojeg religioznog (ne)shvaćanja duhovnih stvari i nesvjesno sprečavaju one koji vjerom prilaze Kristu.
Gotovo sva Isusova ozdravljenja bolesnih i oslobađanja zarobljenih odigrala su se u nečem što bismo mogli nazvati 'Dolina očaja'. Jedan od meni najupečatljivijih izvještaja nalazi se u osamnaestom poglavlju Lukinog evanđelja.
Isus je u pratnji mnogobrojnog naroda bio nadomak Jerihona. Kraj puta je sjedio slijepac i prosio novac. On je čuo komešanje i upitao je ljude oko sebe "Tko je to?" Oni su mu odgovorili da prolazi Isus iz Nazareta.
U ono vrijeme ljudi su različito reagirali na spoznaju da se Isus nalazi u njihovoj blizini. Oni iz religioznih krugova željeli su da bude što dalje od njih, da ga po mogućnosti ne čuju i ne vide. S druge strane, neki su Isusovu fizičku blizinu prepoznali kao svoju životnu priliku, nešto što bi opisali kao "sad ili nikad" trenutak.
Ne znamo ništa o ovom slijepom čovjeku, osim da je živio u 'Dolini očaja'. Bio je slijep, bez mogućnosti privređivanja, osuđen na milostinju prolaznika. On je mogao molećivo dotaknuti najbližeg čovjeka i zamoliti ga da na minutu - dvije pozove Isusa. Mogao je možda i zamoliti nekoga da ga primi ispod ruke i dovede do Njega. Možda je i mogao odgoditi to za neku bolju priliku, kad ne bude tolika gužva.
Međutim, on je na spoznaju da se Isus nalazi u njegovoj blizini reagirao tako dramatično, da je to izazvalo reakciju prisutnih ljudi. Ništa od gore spomenutog slijepcu se nije činilo kao opcija za njegovu očajnu životnu situaciju. On je znao da je to "sad ili nikad" trenutak njegovog života i zato je iz petnih žila povikao "Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!"
Nije nevažno s kakvim smo ljudima okruženi. Oni koji su bili oko slijepca počeli su ga zaustavljati riječima da šuti. Ne znamo točno što su mu rekli, ali vjerojatno nešto u stilu "Daj šuti, remetiš mir!" Zar ne bi bilo očekivano da su priskočili tom čovjeku u pomoć, npr. pružili mu ruku i doveli ga do Isusa kojeg je tako očajnički dozvao. Realno govoreći, oni su mogli obeshrabriti slijepca i ušutkati ga. U tom slučaju ne bi bilo nastavka ove priče. Međutim, očajnici se ne daju ušutkati. Oni idu do kraja, igrajući na sve ili ništa.
Slijepac nije igrao na kartu umjetničkog dojma. Nije ga bilo briga kako će tko njegovu viku protumačiti ili komentirati. Na ljudsko zaustavljanje on je reagirao s još jačom vikom. I onda se Isus zaustavio! Na njegovu molbu da progleda, odgovorio je "Progledaj!" pri tom naglasivši da je njegovu viku smatrao vjerom.
Kakvim smo mi ljudima okruženi? U slijepčevom slučaju to su bili slučajni prolaznici, ali postoje ljudi koji su naš izbor po određenim kriterijima. Jesmo li okruženi ušutkivačima vjere, formalistima kojima je više stalo do prividnog reda i organizacije, nego do žive duhovnosti i efektivne vjere. Postoji li u nama duboki vapaj za promjenom i bliskim hodom s Bogom, ali ga se bojimo izraziti, strahujući od ljudi s kojima smo okruženi? Možda još nismo došli u 'Dolinu očaja' i pomalo kalkuliramo?
Možda je u našoj blizini neki slijepac pored puta. Nemojmo zaustavljati ljude koji vape Bogu i možda to čak i pomalo neartikulirano čine, u prijevodu: ne prema uštogljenim crkvenim normama. Ohrabrimo takve ljude da još jače viču prema Kristu i pružimo im ruku pomoći da ih i dovedemo do Njega, onoliko koliko je do nas. Nakon što je slijepac primio vid, počeo je slaviti Boga i hodati za Kristom. Takav razvoj događaja i danas je moguć i poželjan. Vapaj iskrenog srca ne promiče živom Bogu.
Nema komentara:
Objavi komentar