Duhovno ratovanje (2)

Ukoliko smo ozbiljni vjernici koji žele napredak Božjeg kraljevstva, onda ćemo nasljedovati apostolski primjer, a ne se povoditi za bajkovitim učenjima. Vratimo se na šesto poglavlje Poslanice Efežanima. U jedanaestom stihu apostol kaže da se trebamo obući u bojnu opremu, kako bi se oduprli đavolskim napadima. Nakon što u dvanaestom stihu navodi demonsku hijerarhiju, u trinaestom slijedi ponovljeni poziv na oblačenje bojne opreme, kako bi se mogli oduprijeti u zli dan, sve nadvladati i održati se. 

Kontekst Pavlovih riječi govori o borbi protiv demona i njihovom nadvladavanju u osobnom životu vjernika. Naglasak je na tome da se mi uspješno odupiremo njihovim napadima kad se za to ukaže potreba. Nema ni spomena o tome da ciljano ulazimo u duhovna područja gdje oni vladaju, kako bismo oslabili njihov utjecaj na izgubljene ljude. Jedina molitva koju Pavao spominje u tom poglavlju jest molitva u jedinstvu s Duhom za sve svete (vjernike) i za njega, kako bi mogao hrabro propovijedati Evanđelje.

Ove Isusove riječi upućene Petru također bivaju korištene kao uporište duhovnog ratovanja: "Zaista, kažem vam; što god svežete na zemlji, bit će svezano i na nebesima, i što god razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima." (Matej 18:18) 

Očigledno je da kontekst Isusovih riječi ne govori o svezivanju demonskih sila i zato se ne može u bilo kojem pogledu primijeniti za tu svrhu. Poglavlje govori o postupku crkvenih službenika nad neposlušnim članovima. Također, Isusova izjava iz Mateja 16:19 nema nikakve veze s duhovnom borbom, nego s primjenom apostolskog autoriteta u ustanovljavanju ispravne doktrine u prvoj Crkvi i rješavanjem spornih pitanja unutar kršćanske zajednice. 

Jedino svezivanje spomenuto je u dvanaestom poglavlju Matejevog evanđelja. Farizeji su kritizirali Isusa, optuživši ga da istjeruje zle duhove iz ljudi uz pomoć njihovog poglavara - sotone. On im je odgovorio "da nitko ne ulazi u kuću jakog čovjeka prije nego li ga sveže". (29) Isusove riječi nisu uputa koju nam daje u suočavanju s demonskim silama, nego slikovit prikaz onog što se događa kad sila Svetog Duha uđe u sotonino područje vlasti nad ljudskim životom. Ni u jednom izvještaju iz evanđelja ili Knjige Djela ne vidimo da je netko izgovorenim riječima doslovno svezivao demone, prije nego ih je izbacio iz ljudi u sili Isusovog imena.

O čemu govori apostol Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima: "Iako, naime, živimo u tijelu, ne borimo se na tjelesan način. Naše borbeno oružje nije tjelesno. naprotiv, ono je božanski jako za rušenje utvrda. Mi obaramo mudrovanje i svaku oholost koja se diže protiv priznanja Boga i zarobljavamo svaki razum da se pokorava Kristu. I spremni smo kazniti svaku nepokornost čim vaša pokornost postane savršena." (10:3-6) 

Ovo je, također, jedno od omiljenih poglavlja koja učitelji molitvene borbe koriste kao podlogu svojih djelovanja u nebeskim prostranstvima. Utvrde koje Pavao spominje tumače kao demonska uporišta u duhovnom svijetu, koja trebaju biti razbijena od strane vjernika uporabom Božjeg duhovnog oružja. Kao i sve ostalo, tako je i ovo poglavlje izvađeno iz konteksta. Pavao je ove riječi izgovorio potaknut prigovorom nekih ljudi koji su narušavali njegov apostolski autoritet. Njihov stav nazvao je mudrovanjem i ohološću. Ništa od njegovih riječi ne može biti dovedeno u vezu s uništavanjem demonskih utvrda u duhovnom svijetu.

Osvrnimo se i na učenje o molitvenoj borbi koje tvrdi da vjernici Novog saveza imaju duhovni autoritet, kojim u izvanrednim okolnostima mogu zaustaviti prirodne katastrofe koje prijete gradovima i regijama (uragani, potresi, poplave i dr.) Učitelji takvih i sličnih doktrina pozivaju se na Isusove riječi: "Zaista, zaista, kažem vam, tko vjeruje u mene, i on će činiti djela koja ja činim. Činit će i veća od ovih, jer ja idem k Ocu." (Ivan 14:12) 

Kao što znamo, jedno od djela koja je Isus učinio u zemaljskoj službi bilo je zaustavljanje oluje i stišavanje uzburkanog mora (Marko 4:35-41). Shvatimo li bukvalno Isusove riječi, onda bismo mogli doći u iskušenje da pokušamo primjenjivati autoritet u onim područjima za koja uopće nije predviđen. Proučimo li izvještaj iz Markovog evanđelja, vidjet ćemo da je cijeli događaj imao ovu slikovitu poruku: Isus Krist ima vlast nad prirodnim pojavama. Učenici u čamcu nisu to duhovno razumjeli sve do trenutka kad se Gospodinova vlast očitovala smirivanjem olujnog vjetra i uzburkanog mora. 

U četrdesetom stihu vidimo da je Isus upitao učenike "Zašto se toliko strašite? Kako nemate vjere?" Očigledno, Isus ovo moćno djelo nije učinio zato da bi učenicima poručio "Vi također imate autoritet da to činite!" nego zato da u budućem vremenu kad ne bude fizički prisutan imaju vjeru u Njega - apsolutnog vladara nad vidljivim i nevidljivim stvarnostima. 

Isusove riječi iz Ivana 14:12 odnose se isključivo na ona djela vjere za koja smo primili autoritet i izravnu zapovijed da ih činimo. To su propovijedanje Evanđelja, istjerivanje zlih duhova iz ljudi, ozdravljanje bolesnih, uskršavanje mrtvih, govor u drugim jezicima i dr. (Matej 10:7,8; Marko 16:15-18; Luka 10:19). Vidimo li bilo gdje u Novom savezu da je Isus zapovjedio svojim sljedbenicima "da u autoritetu zaustave" uragane, potrese, poplave i druge prirodne katastrofe? Takva zapovijed ne postoji! Također, ne postoji ni jedan primjer u Novom savezu da je neki vjernik tako djelovao. Upravo suprotno, Isus jasno kaže da su prirodne katastrofe, glad i ratovi znakovi nadolazećeg Božjeg suda nad bezbožnim svijetom i Njegovog drugog dolaska (Matej 2:7). Za sve spomenuto vidimo "da se mora dogoditi". (Luka 21:9).

Otkud onda učiteljima duhovnog ratovanja objava da su vjernici Novog saveza pozvani zaustaviti takve pojave "kad im Bog pokaže da tako djeluju"? Apostol Pavao našao se usred oluje na Sredozemnom moru kad je brodom prevožen u statusu zarobljenika. On nije u "apostolskom autoritetu" zapovjedio oluji da stane, nego je vjerom poslušao Boga koji mu je objavio da će preživjeti on i cijela posada broda (Djela 27:24). Valja spomenuti da su neka čudesa u Starom savezu bila obilježena izravnim djelovanjem Božjih ljudi na prirodne pojave. No, to svakako nije uzorak koji se ponavlja u Novom savezu. Isus svojim sljedbenicima nije dao autoritet nad prirodnim pojavama.

Što reći o učenjima koja pozivaju vjernike "da u duhu zabrane sotoni" održavanje rock koncerata izopačenih izvođača, parada lezbijki i homoseksulaca i sličnih događaja negativnog predznaka koji se trebaju održati na području njihovih gradova i regija? Lažni apostoli obilaze svijet i održavaju bombastične konferencije duhovnog ratovanja na kojima uvjeravaju vjernike da mogu svezati demone koji stoje iza takvih stvari i zabraniti im da privremeno djeluju. Što se onda dogodi? Tragedija, sramota i sablazan! Naivni i neutemeljeni kršćani koji su plijen takvih lažnih učenja danima "vežu demone i zabranjuju im da djeluju". Na dan 'D' održi se ono za što se sa sigurnošću tvrdilo "da je svezano i zabranjeno u duhu". Pozivi na svezivanje i zabranjivanje određenih događaja znaju se i javno objavljivati, tako da se mobilizira što veći broj ljudi koji će se uključiti u duhovno ratovanje.

Važna stavka u učenju duhovnog ratovanja jest i pokajanje sudionika uključenih u nju. Prividno, to je u skladu s Biblijom. No, kad se pogleda cijeli kontekst u kojem se pokajanje spominje, jasno je da i ovo učenje izlazi iz okvira Božje volje. 

Mulinde kaže ovo: "Đavao ne može vladati nad područjem, osim ako nije u savezu s ljudima tog područja. Tako, prije nego bilo što učinimo na zemlji, moramo se pokajati. To se može učiniti na svakoj razini. Možeš se pokajati nad svojim životom, obitelji, plemenom, klanom, nacijom, kontinentom i svijetom."

Prva netočna tvrdnja jest ona u vezi nužnosti postojanja saveza stanovnika određenog područja sa Sotonom, bez kojeg on tamo navodno ne bi mogao vladati. Pavao naziva Sotonu bogom ovog svijeta koji je nevjernicima oslijepio nevjerničku pamet, da ne vide svjetlo Radosne vijesti - Krista (2. Korinćanima 4:4). Promatrano u cjelini, svijet se nalazi u sotoninoj duhovnoj vlasti (1. Ivanova 5:19). 

Za održavanje takvog stanja nisu mu potrebni nikakvi posebni savezi s ljudima. Podrazumijeva se da je koncetracija sotonine duhovne moći veća na onim mjestima gdje se ljudi u većoj mjeri prepuštaju bezbožnosti i požudi. No, to samo utječe na razinu zla. Sotona ne može biti doslovno istjeran iz nekog područja, kako to vjeruju učitelji duhovnog ratovanja. Ne postoji ni jedan izvještaj u Pismu koji bi išao u prilog takvoj tvrdnji. Dobra je vijest da može i treba biti istjeran iz ljudskih života kroz obraćenje i spasonosnu vjeru u Isusa Krista.

Druga netočna tvrdnja vezana je uz pokajanje. Pismo nigdje ne uči da se vjernik može ili uopće treba kajati umjesto nevjernika, a kamoli da to ostvaruje pozitivne rezultate u duhovnom svijetu, ili uništava sotoninu moć nad ljudima. To je kriva i vrlo opasna nauka koja u neizgrađenim ljudima može proizvesti potpuno iskrivljenu sliku Božje pravednosti. Svaki čovjek je odgovoran za svoje grijehe i samo kroz osobno pokajanje može primiti Božju milost i oproštenje.

Važno je naglasiti da nebiblijsko duhovno ratovanje nije samo potpuno besmisleno i neučinkovito, nego i vrlo opasno za one koji se upuštaju u takvo što. Iako dobronamjerno, vjernici zavedeni maštovitim i krivim učenjima uzaludno provode dane, mjesece i godine "vežući i tjerajući" demonske sile iznad područja u kojima žive. 

Duhovna borba i općenito komuniciranje s demonima dopušteno je isključivo u dva slučaja. Prvi je kad se s njima suočavamo u području svog života. U tom periodu trebamo vjerom primijeniti autoritet (Rimljanima 5:17) i jasno im staviti do znanja da čvrsto stojimo na istini Božje riječi, upravo kao što je Isus porazio Sotonu u pustinji. Pismo nas poziva da se sotoni odupremo čvrsti u vjeri (1. Petrova 5:9). Pri tom moramo voditi računa o tome da budemo dostojanstveni u toj borbi. Pred sobom imamo protivnike koji su anđeoska bića, daleko nadmoćnija od nas u kapacitetu. Nikako ih ne smijemo vrijeđati ili izazivati pogrdnim nazivima. To uvijek trebamo imati na umu!

Drugi slučaj je u propovjedničkoj službi kad nam Sveti Duh otvori vrata da molimo za ozdravljenje bolesnika ili izgonimo zle duhove iz ljudi. Svako djelovanje izvan tih dvaju područja predstavlja izlazak iz okvira Božje volje, a time i Njegove zaštite. Demonske sile imaju legalno pravo napasti i duhovno ozlijediti, čak i uništiti svakog čovjeka koji ih napada djelujući protivno učenju Pisma, a to onda podrazumijeva i bez podrške Svetog Duha.

Puno stihova u Pismu upozorava na djelovanje krivih učitelja i lažnih proroka. Pogledajmo one dijelove upozorenja koji imaju puno dodirnih točaka s duhovnom borbom protiv demonskih sila, svezivanjem i tjeranjem demona, korenjem sotone i svom drugom prepoznatljivim terminologijom duhonog ratovanja. 

Petar u drugoj poslanici upozorava na ljude "koji se obijesni i drski, ne boje uvredljivim riječima napadati Slave, dok anđeli, iako su od njih jači i snažniji, ne izriču uvredljive osude protiv njih kod Gospodina." (2:10,11) Juda u poslanici upozorava "na sanjare, koji kaljaju svoje tijelo, preziru Gospodinovo vrhovništvo i uvredljivim riječima napadaju Slave". (8) Isto kao i u Petrovoj poslanici, u sljedećem stihu povučena je paralela s uzdržljivošću Božjih anđela u verbalnoj komunikaciji s demonima: "Naprotiv, Mihael arkanđeo, kad se u borbi za Mojsijevo tijelo prepirao s đavlom, nije se usudio izreći protiv njega uvredljivu osudu, nego je rekao: 'Neka bi ti Gospodin zapovjedio da ušutiš'." U svjetlu svega navedenog, svaki kršćanin uključen u duhovno ratovanje trebao bi se odvratiti od sudjelovanja u tome.

Izvorno učenje Pisma osigurava nam sve potrebne obavijesti koje su nam neophodne za uspješan i pobjednički život u Kristu, kao i propovijedanje Evanđelja izgubljenom svijetu. Isus Krist se ne mijenja nikad! Standardi koji su vrijedili za prvu Crkvu vrijede i za današnju. Nama nisu potrebna nova "super - otkrivenja" o duhovnoj borbi, nego ponizna primjena onih duhovnim principa koji su uspješno djelovali u Kristovoj i apostolskoj službi.

Napomena: citati Johna Mulindea izvađeni su iz serije njegovih propovjedi "Combat in the heavenlies".