Strah Božji (2)

U Bibliji na puno mjesta vidimo da je Bog opisan kao onaj koji proniče ljudska srca, istražuje ih i čita kao otvorenu knjigu. Znamo da Bog nema favorite. On je pravedan i primjenjuje jednaka mjerila za svakog od nas. Ipak, sebi je ostavio manevarski prostor u izboru s kakvom kategorijom ljudi će surađivati ovdje na zemlji. U Starom savezu to su bili pojedinci u različitim epohama ljudske povijesti, potom je sklopio savez s izabranim narodom, a u Novom savezu to su svi oni koji su ušli u kraljevstvo Njegovog Ljubljenog Sina. 

Taj izbor nema nikakve veze s onim što neki zovu predestinacija zato što Bog nije predodredio ničiju odluku za ili protiv njega, ili uskratio mogućnost spasenja. Isus Krist žrtvovan je za sve ljude, a milost i oproštenje ponuđeno je svima. On vidi prošlost, sadašnjost i budućnost, ali nas ne čini automatima za izvršenje Njegove volje. Njegov izbor u vezi suradnje povezan je samo s jednom stvari. Izaija to ovako prikazuje: "Ali, na koga svraćam svoj pogled? Na siromaha i čovjeka poniznog duha, koji dršće od moje riječi." (66:2)

U dvadeset petom Psalmu čitamo "da je Jahve prisan s onima koji ga se boje i svoj Savez objavljuje njima". (14) Mojsije je podsjetio Izraelce na dan kad su okupljeni stajali na brdu Horebu. Ovo je bio Božji cilj okupljanja: "Hoću da čuju moje riječi, da me se nauče bojati sve vrijeme što budu živjeli na zemlji, te da o njima pouče svoju djecu." (Ponovljeni zakon 4:10) Što se događalo kad su Izraelci gubili strah Božji, a to im se nažalost često događalo? Automatski su padali u sve ono što im je Bog oštro zabranio da čine (miješanje s kulturom i bezbožnim običajima poganskih naroda, služenje tuđim bogovima i sl.) 

Oni koji propovijedaju drugo, lažno i u konačnici prokleto evanđelje, reći će nam da je strah Božji bio predviđen samo za vrijeme SZ. Oni nasuprot straha Božjeg postavljaju milost, ali u obliku koji nije usklađen s Božjim standardom, a on je ovako izražen: "Oko je Jahvino nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u njegovu milost." (Psalam 33:18) Milost je predviđena samo za one koji se boje Boga. Istina je da Novi savez u jednakoj mjeri naglašava nužnost imanja straha Božjeg u srcu kršćana. Štoviše, taj standard podignut je za oktavu više zato što je sad izravno povezan sa Sinom Božjim.

Ne samo da nema ozbiljnog kršćanstva, nego ga uopće nema bez straha Božjeg. U Poslanici Hebrejima prikazana nam je paralela između između saveza sklopljenog kroz Mojsija i saveza sklopljenog u Kristu. Kao ilustracija strahote i jeze koja je pratila uspostavljanje Starog saveza istaknuta je činjenica "da je Mojsije izjavio: 'Preplašen sam i dršćem!'" (12:21)

U narednim stihovima vrlo pažljivo pročitajmo kome smo mi pristupili: Sionskoj gori, gradu živog Boga, nebeskom Jeruzalemu, bezbrojnim anđelima, svečanom zboru i sastanku prvorođenaca koji su upisani na nebesima, Bogu koji sudi sve, dušama pravednika koji su učinjeni savršenima, Isusu, posredniku Novog saveza i škropljeničkoj krvi koja govori bolje od Abelove. 

Jesmo li zadrhtali kad smo ušil u savez sa živim Bogom u Njegovom Sinu, ono što zovemo kršćanstvo, crkva ili kako god već? Ukoliko nam je teško razumjeti ovo pitanje ili ne znamo o čemu je uopće riječ, onda sigurno nismo. Vjerojatno smo ušli u neku "tra-la-la" kršćansku denominaciju, prihvatili kršćansku kulturu i terminologiju i igramo se crkvenih igrica. Bez pardona ćemo reći "Ovaj dio Pisma mi odgovara i to ću držati, ali ovaj mi je nekako staromodan, pa zato neću." Znate li što to znači? Samo jedno, ne dršćemo li od Njegove riječi i straha Božjeg nema u našim srcima. 

Dvanaesto poglavlje iste poslanice završava ovim riječima: "Zato, primajući u posjed kraljevstvo koje se ne može uzdrmati, čuvajmo i dalje milost. Njom i dalje štujmo Boga kako mu je ugodno, u strahu i poštovanju. Uistinu, naš je Bog oganj koji proždire." (28)