U Poslanici Hebrejima čitamo ovaj poticaj: "Sjećajte se svojih starješina koji su vam navijestili Božju riječ. Promatrajući ishod njihovog življenja nasljedujte njihovu vjeru!" (13:7) Iako se tekst vjerojatno odnosi na naše suvremenike, siguran sam da je primjenjiv i na sve Božje ljude iz prošlosti, pogotovo one koji su odigrali bitne role u Njegovom planu. Tijek i ishod njihovog života nadahnuće su i nama danas.
U Starom savezu opisani su životi mnogih Božjih slugu, a ovom prilikom izdvojio bih trojicu velikana vjere. Svakog dana života želio bih hodati stopama vjere našeg praoca Abrahama. Želim nasljedovati nekoliko elemenata njegove vjere. Prvi je hod u nevidljivoj dimenziji vjere. On je vjerovao Bogu za rođenje sina, iako su sva biološka ograničenja vrištala da je to nemoguće. Svi znamo da je naposljetku dobio sina, ali najveću vjeru pokazao je čekajući ga i smatrajući da ga već ima.
Tjelesno gledano, većina od nas prvo bi htjela vidjeti, pa tek onda vjerovati, ali Božji poredak je suprotan. Pozvani smo vjerovati bez gledanja, bez dokaza, bez signala, slijepo i pokorno, sve ono što kaže živi Bog. Je li to lako? Nije, svi to znamo. Zato nas Pavao i podsjeća da je Abraham pogledao na Saru i nije se pokolebao u vjeri. Odbio je duh nevjere, a to je učinio tako da se ojačao vjerom davajući slavu Bogu, uvjeren da će izvršiti obećanje.
Drugi velikan vjere je Mojsije. Tri velike odlike Njegove vjere također želim imati u svojem životu. Pismo kaže da je Boga poznavao licem u lice, da mu je bio prijatelj. Nadalje, vidimo da je bio vrlo ponizan čovjek. Treće, otkriveno nam je da je bio silan prorok u riječima i djelima (Djela 7:22) Spojimo li sve to zajedno dobivamo intimno poznavanje Boga, poniznost i silovitost u riječima i djelima. Nema te cijene koja je previsoka za ostvarenje spomenutog.
Treći velikan vjere je David. On je moj starozavjetni favorit od prvih dana obraćenja i nasljedovanja Krista. Dvije su dominantne crte u Pismu otkrivene o njemu. David je bio ratnik. Na scenu je stupio kad je Izraelska vojska drhtala od straha pred Golijatom. On je prihvatio izazov i ubio diva vjerom u ime Gospodina Sebaota. On je praslika vjernika Novog saveza. Muka mi je od priča kako je đavao jak, kako su bolesti neizlječive, kako nemoguće ne može biti okrenuto u moguće, uglavnom od svih alibija da se ne dignemo u vjeri i ostvarimo Isusove riječi, da će onaj tko vjeruje u Njega činiti djela koja je i On činio. Ne vjerujem u vjeru koja ne čini Njegova djela!
Podsjetimo se, Isus je nazvan Davidovim sinom. Naš Gospodin nije ustuknuo pred nijednim demonom bolesti kad su mu bila otvorena vrata da djeluje. Nije se ustručavao uskrsnuti mrtvace kad je to bila Očeva volja. Nije bio kompromiser i onaj koji se povlači pred najezdom religioznih laži i ljudskih tradicija koje se protive Bogu. Što je s nama danas? Jesmo li Davidovi potomci (a Pismo kaže da jesmo) ili smo potomci Izraelske vojske koja se skrivala od Golijata i drhtala pred Njegovim prijetnjama. Bolje je živjeti jedan dan kao Kristov ratnik i revolucionar i časno pasti u boju, nego provesti život kao kompromiser i kukavica.
David je bio čovjek koji je slavio Boga. Kad nije imao mač u ruci, onda je imao glazbalo. Plesao je pred Bogom i nije ga bilo briga što ga je Mikala prezrela zbog toga. Dizao je ruke prema Bogu, skakao je i plesao pred Njegovim licem. Želim uvijek imati taj duh slavljenja u sebi, ne toliko zbog sile koja se krije iza toga, nego zato što naš Gospodin jest dostojan slave, ujutro, popodne i navečer, zbog onog što On je i svega što je učinio za nas.
U Starom savezu opisani su životi mnogih Božjih slugu, a ovom prilikom izdvojio bih trojicu velikana vjere. Svakog dana života želio bih hodati stopama vjere našeg praoca Abrahama. Želim nasljedovati nekoliko elemenata njegove vjere. Prvi je hod u nevidljivoj dimenziji vjere. On je vjerovao Bogu za rođenje sina, iako su sva biološka ograničenja vrištala da je to nemoguće. Svi znamo da je naposljetku dobio sina, ali najveću vjeru pokazao je čekajući ga i smatrajući da ga već ima.
Tjelesno gledano, većina od nas prvo bi htjela vidjeti, pa tek onda vjerovati, ali Božji poredak je suprotan. Pozvani smo vjerovati bez gledanja, bez dokaza, bez signala, slijepo i pokorno, sve ono što kaže živi Bog. Je li to lako? Nije, svi to znamo. Zato nas Pavao i podsjeća da je Abraham pogledao na Saru i nije se pokolebao u vjeri. Odbio je duh nevjere, a to je učinio tako da se ojačao vjerom davajući slavu Bogu, uvjeren da će izvršiti obećanje.
Drugi velikan vjere je Mojsije. Tri velike odlike Njegove vjere također želim imati u svojem životu. Pismo kaže da je Boga poznavao licem u lice, da mu je bio prijatelj. Nadalje, vidimo da je bio vrlo ponizan čovjek. Treće, otkriveno nam je da je bio silan prorok u riječima i djelima (Djela 7:22) Spojimo li sve to zajedno dobivamo intimno poznavanje Boga, poniznost i silovitost u riječima i djelima. Nema te cijene koja je previsoka za ostvarenje spomenutog.
Treći velikan vjere je David. On je moj starozavjetni favorit od prvih dana obraćenja i nasljedovanja Krista. Dvije su dominantne crte u Pismu otkrivene o njemu. David je bio ratnik. Na scenu je stupio kad je Izraelska vojska drhtala od straha pred Golijatom. On je prihvatio izazov i ubio diva vjerom u ime Gospodina Sebaota. On je praslika vjernika Novog saveza. Muka mi je od priča kako je đavao jak, kako su bolesti neizlječive, kako nemoguće ne može biti okrenuto u moguće, uglavnom od svih alibija da se ne dignemo u vjeri i ostvarimo Isusove riječi, da će onaj tko vjeruje u Njega činiti djela koja je i On činio. Ne vjerujem u vjeru koja ne čini Njegova djela!
Podsjetimo se, Isus je nazvan Davidovim sinom. Naš Gospodin nije ustuknuo pred nijednim demonom bolesti kad su mu bila otvorena vrata da djeluje. Nije se ustručavao uskrsnuti mrtvace kad je to bila Očeva volja. Nije bio kompromiser i onaj koji se povlači pred najezdom religioznih laži i ljudskih tradicija koje se protive Bogu. Što je s nama danas? Jesmo li Davidovi potomci (a Pismo kaže da jesmo) ili smo potomci Izraelske vojske koja se skrivala od Golijata i drhtala pred Njegovim prijetnjama. Bolje je živjeti jedan dan kao Kristov ratnik i revolucionar i časno pasti u boju, nego provesti život kao kompromiser i kukavica.
David je bio čovjek koji je slavio Boga. Kad nije imao mač u ruci, onda je imao glazbalo. Plesao je pred Bogom i nije ga bilo briga što ga je Mikala prezrela zbog toga. Dizao je ruke prema Bogu, skakao je i plesao pred Njegovim licem. Želim uvijek imati taj duh slavljenja u sebi, ne toliko zbog sile koja se krije iza toga, nego zato što naš Gospodin jest dostojan slave, ujutro, popodne i navečer, zbog onog što On je i svega što je učinio za nas.
Nema komentara:
Objavi komentar