Dobrodošli lažni proroci i učitelji (2)

Svaka biblijska istina ima svoj pandan u sotoninom kraljevstvu. Tako je i duhovno ratovanje o kojem naučava Pismo izvitopereno od strane raznoraznih "službi". Ovdje želim jasno istaknuti da kad govorim nešto negativno o duhovnom ratovanju pri tom mislim isključivo na lažan nauk koji se promovira pod tim imenom.

Promotori i pobornici duhovnog ratovanja u pravilu zaziru od zdrave biblijske egzegeze. Bacanje u zrak stihova bez razumijevanja konteksta i svrhe za koju su izrečeni plodno su tlo za zabludu, a kasnije i za otpor dobronamjernoj poruci koja ima cilj ukazati na nepodudarnost nauke i prakse Krista i apostola s jedne strane i gurua duhovnog ratovanja s druge. 

Komentari tipa "Govoriš protiv braće!", "Blatiš nečiju službu!", "To su Božji ljudi i ne stavljaj to pod upitnik!" samo su rezultat nerazvijene svijesti o nužnosti testiranja duhova i slabog duhovnog obrazovanja. Nitko nikoga ne blati, a javno izrečeni sudovi podložni su javnom ispitivanju. To je biblijska abeceda koju mnogi izgleda još nisu savladali.

Duhovno ratovanje je biblijska istina i to nitko ne spori. Sama narav vjere opisana je od Pavla kao bitka u areni duhovnog svijeta. Ako se slažemo da Pismo mora biti temelj naše vjere i djelovanja i pri tom ne držimo figu u đepu, onda ćemo uvidjeti da ono uči o dvije forme ratovanja. Pri tom je od velikog značaja da stihove koji govore o jednoj formi ne miješamo s drugom, a to je nažalost ono što se događa ljudima koji promoviraju sporni nauk.

Prva forma ratovanja je propovijedanje Evanđelja. Naš Gospodin dao je zapovijed da propovijedamo Evanđelje sa svim sastojcima poruke, a to su nužnost obraćenja, novog rođenja, krštenja u vodi, priznanja Njegovog Gospodstva, vjere u Njegovo uskrsnuće, zazivanje Njegovog imena i djelo na križu. Isus nikad svojim sljedbenicima nije dao naslutiti, a kamoli da im je zapovjedio da "u molitvenoj borbi " napadaju sotonu i demone kako bi njihov utjecaj na grešnike bio oslabljen. 

Grijeh i otpor prema Bogu jesu oni faktori koji sotoni daju snagu u ljudskim životima. Zato Isus i kaže da ljudi moraju čuti propovijedanu poruku Evanđelja. To je njihova prilika da budu osvjedočeni, to je period kad im Sveti Duh otklanja željeznu zavjesu ispred očiju i nudi im priliku da kroz Isusovo ime budu spašeni i izbavljeni iz tame.

U Knjizi Djela vidimo mnoge izvještaje iz Pavlove i Petrove propovjedničke službe, kao i od drugih junaka vjere (Filip, Barnaba i dr). Put ih je naveo u mnoge gradove i sela. Vidimo li barem u jednom slučaju da su hodali gradom i vezali teritorijalne demone koji su vladali tim područjima? Uzmimo Pavlov primjer. U Efezu je bio razvijen kult božice Artemide. Znamo da se vremenom taj kult transformirao u marijanski kult. Apostol u Efezu nije "vezao i protjerivao" poglavarstvo koje je tamo imalo uporište. On je propovijedao Evanđelje i doživio progon. Prema iskrivljenoj teologiji duhovnog ratovanja apostol se trebao zatvoriti u sobu i vezati efeške demone, hodati okolo Artemidinog hrama i "lomiti" njezin utjecaj. No vidimo li u izvještaju da je bilo što od toga činio? Budimo realni i priznajmo da nije.

Svejedno, to nije spriječilo Alana Vincenta da u Zagrebu (2005 g) za vrijeme seminara o duhovnom ratovanju ispriča bajku o tome kako su Ivanovi učenici ušli u Artemidin hram i primijenili tehnike duhovnog ratovanja koje on i njemu slični opsjenari prodaju diljem svijeta. Na kraju bajke smo saznali da je glavni žrtvenik u hramu pukao na pola i "probuđenje" se izlilo uokolo. Vincent je bio barem toliko korektan da je spomenuo kako to doduše ne piše u Bibliji, ali naravno, ipak bi to trebali bezrezervno prihvatiti zato što on "funkcionira u apostolskom pomazanju duhovnog ratnika". 

Nije tolika tragedija da takve opsjene netko propovijeda zato što je uvijek bilo i bit će ljudi koji prodaju takve priče. Puno je veća tragedija da postoji toliko velik broj ljudi koji će fascinirano viknuti amen i haleluja kad čuju takve i slične besmislice. Ovo je dobronamjeran savjet, držimo se Pavlove verzije efeških događaja.

Pavao je na kraju svojeg puta stigao u Rim, sjedište svjetskog imperija koji je vrvio svim postojećim demonima. Mnogobrojni rimski bogovi stajali su između grešnika i Evanđelja, ali apostol je činio samo ono što mu je Gospodin zapovjedio. Sreo je Pavao i demone grčke mitologije u Ateni, kao i ljude koji su živjeli pod tim utjecajem, ali svejedno nije činio ono što današnji gurui duhovnog ratovanja sugeriraju da trebamo. Sreo je Pavao i mnogobrojne Židove koji su bili zarobljeni tradicijom koja se opirala otkrivenju Isusa Krista, ali apostol nije vezao te duhove. On je ljudima donio Evanđelje, a oni su izabrali žele li prihvatiti Krista, ili nastaviti živjeti protiv Njega.

Petar je bio u mnogim situacijama, ali nikad nije vezao ni jedno poglavarstvo ili vlast. Autoritet svih autoriteta, naš Gospodin, u svojoj zemaljskoj službi nikad nije vezao demonske sile koje su utjecale na farizeje ili saduceje. On im je u lice proročki rekao što ih ide, pozvao ih na obraćenje i upozorio ljude na njihov krivovjerni i licemjerni nauk.

Nadalje, Isus je kao formu propovijedanja Evanđelja zapovjedio svojim sljedbenicima da ozdravljaju bolesnike, istjeruju zle duhove i uskrisuju mrtve. To je činio Gospodin u svojoj službi, to su činili i vjernici u Knjizi Djela. Sve spomenuto činili su u stvarnim situacijama, vjerom u Njegovo ime. Očitovanje Božje sile kroz takvo djelovanje ponekad je izazvalo utjecaj na grešnike i oni su se obratili i ušli u Kraljevstvo. Dakle, zabilježeni vjernici sukobljavali su se s demonskim silama samo na taj način, a razlog je taj što su izvšavali Isusovu zapovijed. 

Zato se s valjanim razlogom postavlja pitanje čiju zapovijed slijede zagovornici i sljedbenici duhovnog ratovanja u verziji različitih službi koje djeluju diljem svijeta? Ukoliko ono što zagovaraju nisu činili Krist, Pavao, Petar, Filip, Barnaba i drugi junaci vjere, onda se trebaju zapitati koga oni uistinu nasljeduju, tko im je uzor i primjer.

Propovijedano Evanđelje (Rimljanima 10:14-17; 1. Korinćanima 1:21), ozdravljanje bolesnika, istjerivanje duhova (Djela 8:4-89) i dr. jest jedino duhovno ratovanje spomenuto u Pismu koje u grešnicima može stvoriti vjeru i uništiti sotonin utjecaj. Molitve za probuđenje (nigdje spomenuto u Pismu), lomljenje u duhu generacijskih prokletstava nad nacijom, kajanje za grijehe nacije, vezanje i tjeranje teritorijalnih demona i slična djelovanja izmišljotina su i bajke krivovjernih pravaca proizašlih iz ekstremnih karizmatskih krugova koji konstantno sramote Božje ime i izazivaju sablazan.

Druga forma duhovnog ratovanja o kojem nas uči Novi savez jest borba vjernika protiv demona u onom što bismo mogli nazvati svakodnevni kršćanski život. Jedno od poglavlja koje iscrpno opisuje taj predmet jest Pavlova uputa iz šestog poglavlja Poslanice Efežanima. Za početak je važno vidjeti kontekst borbe vjernika protiv demona. Ono što uočavamo u apostolovim riječima jest to da je bitka stavljena u obrambeni kontekst: "... obucite Božju bojnu opremu da se možete suprotstaviti đavolskim napadima." Nadalje, kad govori o štitu vjere, apostol kaže da on gasi zapaljene strijele Zloga. Spomenuta je molitva za ohrabrenje da može smjelo propovijedati Evanđelje i molitvena podrška za svete u Kristu. 

Znamo da je sotona naš neprijatelj koji nas želi izbaciti iz položaja vjere u Božju riječ. Nitko tko slijedi Krista nije lišen napada te vrste. Cijela bojna oprema dana nam je sa svrhom "da se možemo održati u zli dan i kad sve nadvladamo, da se održimo". Upotreba mača Duha, izgovorene Božje riječi je točka na i naše pobjede, a uzor djelovanja nam je Isusova pobjeda protiv sotone u pustinji. Tamo je na svaki sotonin pokušaj da ga izbaci iz pozicije uzdanja u Božju riječ odgovorio vjerom u pisani oblik Božje riječi.

U što su gurui duhovnog ratovanja pretvorili apostolove riječi? U formulu za napad na poglavarstva i vlasti u formi vezanja i protjerivanja teritorijalnih demona, lomljene generacijskih prokletstava i sl. Pavao ni slovom ne spominje tu svrhu, no to svejedno ne sprečava zagovornike krivovjernog ratovanja da kao iz topa ispale Efežane 6:12 kad daju potporu svojem vjerovanju. Problem nije samo u tome što je tekst koji služi sasvim drugoj svrsi upotrijebljen za nešto sa čime nema veze, nego i to nešto drugo uopće nema nikakav temelj u Pismu. Dakle, riječ je o dvostrukoj obmani!

O duhovnom ratovanju u svakodnevnom životu govore i apostoli Petar i Jakov. Srž njihove poruke je da se sotoni trebamo oduprijeti (odbijanje napada, a ne napadanje) čvrsti u vjeri, sa stavom poniznosti pred Bogom. Kad ispunimo te uvjete, onda imamo jamstvo da će sotona pobjeći od nas. Zaključak, Pismo uči da duhovno ratujemo kroz propovijedanje Evanđelja i bitku vjere u svakodnevnom životu. Svako drugo učenje i praksa koje prelazi te okvire nadahnuto je zavodničkim duhom.

David Ravenhill, jedan od propovjednika koji je često boravio u hrvatskim crkvama ovako je u svojoj knjizi 'Isusova pisma' opisao krivovjerno duhovno ratovanje: "U vremenima u kojima živimo ljudi su lako hipnotizirani nekim tko tvrdi da ima nadnaravno znanje o sotoni i silama pakla. Da se jednostavnije izrazim, privlače nas jeftina uzbuđenja. Razmislite o činjenici da je tema duhovnog ratovanja trenutno aktualna baš kao što je uvijek i bila. Ne zabrinjavamo se misijama, već traženjem i rušenjem sotonskih utvrda. Dok sam proučavao ovu tematiku, primijetio sam da među vjernicima postoji veliko zanimanje za 'sotonine duhovne tajne'. A pratite li dobro ovu tematiku, uvidjet ćete da je duhovno ratovanje svake godine sve kompleksnije. Što dublje ulazimo u ovo područje, postaje sve čudnije. Duhovnom ratovanju pridaju se čudne i primamljive osobine zbog kojih se oni koji se njime bave upletu u 'dubine'. Zahvaljujući svojim godinama imam jedinstvenu priliku pratiti dvije generacije. Točno se sječam kad sam prvi put čuo za termine kao što su 'duhovno označavanje', 'bojne zastave', 'ratovanje na uzvišicama', 'identifikacijsko pokajanje', 'pokreti pomirenja' i brojne druge gluposti. Novi se termini pojavljuju gotovo svakih nekoliko mjeseci. Sjećam se kad je Crkva bila toliko naivna da se smatralo da je ime Isus dovoljno kako bi se srušile đavolske utvrde. Sada postoji služba koja troši desetke tisuća dolara odvlačeći vjernike na neku staru 'uzvišicu' kako bi svrgnuli 'kraljicu neba' ili neko novo poglavarstvo. Kamo nas taj novi 'uvid' u sotonsku realnost vodi? Idemo sve dublje i dublje kako bismo odgonetnuli neprijateljske putove, ali postajemo sve više i više zainteresirani za njegove dubine. Svakog tjedna netko izda novu knjigu, očito svi teže za naslovom gurua duhovnog ratovanja. Nažalost, mislim da neprijatelj uživa u toj pažnji i da je on taj koji daje sva ta otkrivenja onima koji su toliko očjani da budu vodeći u tom području. I dok mi pokušavamo pronaći izvor problema izvan sebe, naši omiljeni grijesi ostaju neotkriveni i neistraženi." (str.111,112)