Prosjačenje na Markovom trgu

Ranih devedesetih godina prošlog stoljeća protestantske crkve u Hrvatskoj bile su glasne u kritiziranju katoličke. Razlog je bio taj što je katolička crkva isposlovala privilegirani položaj putem ugovora koji je Republika Hrvatska potpisala s Vatikanom. Gledano sa strane činilo se da protestanti negoduju zbog očite neustavnosti takvog ugovora i općenitog gledišta da bi vjerske zajednice trebale biti odvojene od države, što u biti i jest odrednica Ustava RH. 

Međutim, ubrzo je postalo jasno da motiv negodovanja nije opravdana reakcija na nepravilnost, nego žaljenje što i oni nisu uspjeli ostvariti status kakav je dobila katolička crkva. Uz mnogobrojna natezanja i pregovore u stilu "povuci - potegni" neke protestantske denominacije uspjele su potpisati ugovore s državom. S druge strane, neke do danas još uvijek nisu, na njihovu veliku žalost. 

Crkve okupljene u Hrvatsku kršćansku koaliciju (HKK) uporne su u nastojanju da to ostvare. Prije nekoliko godina išle su tako daleko da su čak tužile RH pred europskim sudom u Strasbourgu. Presuda je otišla u njihovu korist, iako pravno nije obvezujuća za državu. HKK organizirala je 6. studenoga 2013. prosvjedni skup na Markovom trgu. S tog mjesta uputili su zahtjev vladi da njihova traženja budu ispunjena. Prevladavajuća parola tog skupa bila je "Tražimo svoja prava!" Htijenje da se potpiše ugovor s državom prvenstveno je motivirano željom da se crkvene zajednice financiraju iz državnog proračuna, plus priznanje crkvenog braka, vjeronauka i mogućnost dušebrižničkog djelovanja u bolnicama, zatvorima i sl. 

Gledano kroz prizmu Božjeg kraljevstva, nastojanje da se ostvari status državne crkve duhovno je krivo i pogubno. Onaj tko te plaća i regulira određuje i što ćeš vjerovati. Nije slučajno da su ekumenističke crkve u pravilu i državne. Spajanje crkve i svijeta kroz povijest nikad nije donijelo dobar plod. 

Kristovo Tijelo za novac i sve druge potrebe treba ovisiti isključivo o živom Bogu i Njegovim izvorima. Božja riječ nas uči da novac trebamo zarađivati poštenim radom i prema radosnoj odluci srca davati dio za ono što bismo mogli nazvati crkvene potrebe. Nikakvo financiranje iz državnog proračuna ne dolazi u obzir, zato što se time prodaje vjernost Kristu i Njegovim standardima. 

Naravno, da bismo razumjeli pozadinu cijele priče trebamo znati kako funkcioniraju protestantske crkve. Svidjelo se to nekome ili ne, ali činjenica je da se sve vrti oko novčane osi. Crkvene vođe lagodno žive na račun ostalih vjernika i oni taj privilegirani status još više žele učvrstiti kroz financiranje iz proračuna. S druge strane, želja za priznanjem u očima svijeta, dobivanjem statusa i ostvarenjem prava otkriva i tendenciju zbližavanja s duhom ovog svijeta. Priče o priznanju crkvenog braka, vjeronauku i dušebrižnišvu samo su paravan gore spomenutog. 

Bračni savez sklapa se pred Gospodinom. Zakon traži da se vjenčanje obavi pred matičarem i to ne bi trebalo biti problem. To što brak sklopljen u nekoj drugoj crkvi ima pravnu snagu ne bi nas trebalo zabrinjavati ili tjerati da se ponižavamo kroz pravne sporove i sl. Božja riječ uči da su roditelji, a prvenstveno očevi, odgovorni za vjersko obrazovanje svoje djece. Pretvarati to u školski predmet ili neku izdvojenu aktivnost nije biblijski ispravno. To je oponašanje putova ovog svijeta i crkvene religije, a znamo da to u konačnici nikad ne završava dobro. 

Zar vjernicima treba ugovor s državom da bi propovijedali Evanđelje u zatvorima, bolnicama ili obavljali općenito dušebrižničke službe? Završi li neki član crkve u zatvoru moguće ga je posjetiti redovnim putem, a Krist će nam otvoriti vrata ukoliko je Njegova volja da propovijedamo i ostalim zatvorenicima. Ne treba nam ugovor s državom da bismo izvršili zapovijedi o molitvi za bolesne i istjerivanju zlih duhova iz zarobljenih ljudi. Dovoljna nam je sila Svetog Duha, vjera u Isusovo ime i spremnost da to činimo. Isto vrijedi i za bilo koji oblik dušebrižničke službe. 

Problem je u tome što protestantske crkve u Hrvatskoj u svemu slijede katoličku, koliko god to osporavale. One žele sve što i ona ima, društveni status, utjecaj, financiranje iz proračuna i pravnu snagu braka, vjeronauka i sl. Ispravan put bio bi nasljedovanje Krista. On nikad nije moljakao za naklonost države ili srozavao vjeru na svjetovne standarde. Gospodinov Duh nije potaknuo pokretanje pravnog spora protiv države u kojoj živimo. Nije to Božji način, nego tjelesan, svjetovan, motiviran dobivanjem naklonosti svijeta i materijalnih blagodati.  

Zato je prosvjed kršćanske koalicije bio duhovno prosjačenje i sramotno ponižavanje Božjeg kraljevstva. Ukoliko već netko odluči dođi na Markov trg, neka to onda bude motivirano željom da se javno proglasi Kristovo Gospodstvo i navijesti Evanđelje. Svi oni koji su prije potpisali ugovor s državom trebali bi ga razvrgnuti i odreći se stečenih privilegija. To bi bio Bogu ugodan potez (kao i velikom dijelu javnosti), iako je malo izgledno da će se tako nešto dogoditi. 

Nažalost, ono što HKK tako očajnički želi ostvarit će se prije ili kasnije. Sotona će sve one koji žele "ostvariti svoja prava" i postati državna crkva utopiti u jedinstveni svjetski politički, ekonomski i religiozni sustav. Ekumenizam i ugovori s državom poluge su ostvarenja tog cilja.