Roditelji, pozovite Isusa!

Vjerujem da danas nije bilo osobe u Hrvatskoj kojoj se u kutu oka nije pojavila suza nakon objave tužne vijesti. Nora Šitum je preminula u bolnici Wood Center. Znalo se da su izgledi u njezino izlječenje minimalni, ovisni o terapiji koja uključuje oslabljeni virus HIV-a. Za pokušaj spašavanja dječjeg života vrijedilo je pokušati. Za roditelje vjerojatno ne postoji gora situacija od one kad oboli dijete, pogotovo ukoliko su u pitanju teške i smrtonosne bolesti. U roditeljskom je refleksu da pokuša učiniti sve kako bi pomogao djetetu ozdraviti. Nažalost, bolest je bila jača.

Norin, kao i bilo koji drugi slučaj bolesnog djeteta, suočava nas s dvije okrutne stvarnosti. Prva je postojanje smrtne prijetnje u vidu širokog spektra bolesti koje haraju svijetom. Druga je ljudska nemoć da im se suprotstavi. Pri tom, naravno, ne odričem zasluge medicine u prevenciji i liječenju bolesti i smanjenju smrtnosti od njihovog utjecaja. Produži li se nečiji život i za sekundu, ili olakša patnja, to je veliko postignuće.

Roditelji se u nevolji zvanoj bolesno dijete okreću u onom smjeru gdje očekuju pomoć. Uglavnom je to medicina, ali već na prvom koraku mogući su susreti s visokim preprekama. Ukoliko HZZO ne pokriva troškove liječenja jedini je izlaz javni vapaj. Troškovi privatnih klinika jesu astronomski i većini ljudi nedostižni. Čak i u slučaju da se kroz humanitarne akcije skupi potreban iznos za liječenje, još uvijek moramo biti svjesni ovoga: koliko god neka metoda bila skupa i možebitno uspješno provedena na prethodnim bolesnicima, nema jamstva da će biti uspješna baš kod svakoga. Medicina, čak i ona najnaprednija ipak je ograničena u mogućnostima.

U službi našeg Gospodina Isusa Krista zabilježeni su mnogi slučajevi roditelja koji su imali smrtno bolesnu djecu, ili opsjednutu demonima, a postoji i slučaj kad je Isus naišao na mrtvo dijete. U četvrtom poglavlju Ivanovog evanđelja zabilježen je slučaj kraljevskog činovnika koji je imao smrtno bolesnog sina. Ovaj čovjek nije dvojio na koja vrata treba pokucati. Odmah je došao do Isusa i zamolio ga da dođe u njegovu kuću i položi ruke na dječaka i ozdravi ga. Isus nije pošao s njim, ali rekao mu je ovo: "Idi! Tvoj je sin živ!" (50) Možda nam se čini da je to nekako bio premali angažman od Isusove strane, ali trebamo znati da su Božja rješenja uvijek efikasna. Isus je izgovorio pet riječi u tu situaciju. Nije bio bitan broj riječi, nego reakcija činovnika. U nastavku stiha čitamo "da je čovjek povjerovao riječima koje mu je Isus rekao i otišao".

Kad se približio kući, njegove sluge su mu došle u susret i javile radosnu vijest: "Tvoje je dijete živo!" (51) On ih je pitao kad mu se stanje počelo popravljati i doznao je ovo: "Groznica ga je ostavila jučer u sedmi sat." (52) u sljedećem stihu saznajemo "da je otac uvidio da je to bilo u onaj sat kad mu je Isus rekao 'Tvoj je sin živ'."  

Vidimo rezultat, ali još je važnije da vidimo što je dovelo do njega. Prvo, ovaj čovjek je došao do Isusa. Ne onako formalno u stilu 'Zazvat ću Boga kad je teško jer svi to čine', nego vjerom, sa čvrstim uvjerenjem da On ima moć, silu i volju ozdraviti njegovo dijete. Drugo, Bog uvijek progovara u našu okolnost ukoliko smo ga pozvali. Treće, i vjerojatno najvažnije, činovnik je povjerovao riječi koju mu je Isus rekao i djelovao na njenom temelju. U njegovom slučaju to je značilo da krene prema kući uvjeren da je sin ozdravljen. Božja sila se pokrenula i ozdravila dijete onog trenutka kad je napravio prvi korak.

U osmom poglavlju Markovog evanđelja opisano je oživljavanje Jiarove kćeri. On je bio nadstojnik sinagoge i ponizno se obratio Isus za pomoć. Kao i gore spomenuti otac, pozvao je Gospodina u svoju kuću, a poziv je bio prihvaćen. Ukućani su ih susreli prije nego su stigli i rekli Jairu tužnu vijest, uz dodatak da nema potrebe više mučiti Učitelja. Drugim riječima, zakasnili ste! Ali, Bog nikad ne kasni! Bio je pozvan vjerom i On u tom slučaju ne odlazi neobavljenog posla. Prvo je uslijedila riječ: "Ne boj se! Samo vjeruj!" (36) na što su se prisutni nasmijali. Ali nitko se nije smijao, barem ne podrugljivo, nekoliko trenutaka kasnije kad se pred njima pojavila živa i zdrava djevojčica. Kristova sila jača je od duha smrti!

Sirofeničanka je bila žena koja je vjerovala da Isus može pomoći njezinoj kćeri opsjednutoj demonom. Tražila je milost od Krista, ali nije dobila odgovor. Čak su se i učenici zauzeli za njezin slučaj zato što je vikala za njima tražeći pomoć. Čujemo li ovo, vikala je, nije se dala otjerati, čak i kad joj je Isus rekao da je poslan izgubljenim ovcama doma Izraelovog. Pristala je i na mrvice koje padaju sa stola gospodara (usporedba primjenjena u ovom izvještaju). Dvoje ljudi je za vrijeme Isusove službe dobilo pohvalu za vjeru. Rimski centurion i ova žena. Gospodin je bio zadivljen njezinom vjerom. Oduševila ga je svojom spremnošću da ne odustane. Nije Isus bio bezosjećajan u ovoj situaciji. Dobro je znao što želi izvući iz nje, ono najbolje, vjeru koja će pokrenuti Božju silu i istjerati demona iz tijela njezine kćeri. Tako se i dogodilo.

Ovo su nepobitne istine koje vidimo u Pismu:

• Bog je tražio od roditelja da se za ozdravljenje ili oslobođenje obrate Kristu vjerom.
• Krist nije liječio djecu ukoliko ga roditelji nisu pozvali.
• Svako dijete čiji su roditelji zazvali Krista bilo je ozdravljeno ili oslobođeno.

U našoj zemlji puno djece boluje od teških i smrtonosnih bolesti. Roditelji, zazovite Isusovo ime vjerom, isto kao što su učinili roditelji zabilježeni u evanđeljima. Božji lijek je besplatan, bezbolan i ono najvažnije savršeno učinkovit. Učinite to jednostavnom vjerom srca, isto kao i gore spomenuti roditelji. Božja riječ kaže da je Isus Krist isti jučer, danas i zauvijek će biti isti. To znači da su isti i rezultati koje proizvodi vjera u Njegovu riječ.