Svi hoće Boga na sprovodu

Smrt i pogreb pop izvođača Michaela Jacksona toliko su medijski eksponirani ovih dana da su neizostavno u svakom izazvali određene reakcije. Neki ga ne mogu prežaliti, neki su si oduzeli život zato što svijet bez njega navodno nije isti, neki vide priliku za iznošenje nove teorije zavjere, a nekima je taj medijski spektakl iritantan.

Razmišljao sam o tome kako je Michael zapravo bio nesretan čovjek. Imao je bogatstvo, nisu ga morile brige kako platiti račune i sl. Puno se pisalo o njegovom privatnom životu, plastičnim operacijama, navodnim pedofilskim skandalima, sudskim procesima, odštetama. Što je od svega toga istina ne znam. Poznati i bogati ljudi mogu biti na meti onih koji od njih žele izvući novac, a opet, mnogi će reći, gdje ima dima ima i vatre. Bog zna što je ili nije činio i On će mu pravedno suditi.

Što god da je Michael u životu učinio i vjerovao, njegov sporovod je u jednoj stvari bio isti kao i većina tzv. kršćanskih sprovoda, izuzmemo li neviđenu medijsku pompu. U određenom kontekstu spomenut je i Bog u pjesmi Haleluja (Slava Bogu). Zanimljivo je kako ljudi ne žele Boga dok su živi. Obraćenje im se ne uklapa u planove, to nije "in" i "cool", uživaju u grešnim djelima starog čovjeka i na kraj pameti im nije da se rode od vode i Duha. Zašto bi počeli živjeti i štovati Boga u Duhu i istini, kad imaju "svoju crkvu", "svoju vjeru", "svoju tradiciju" itd. Lakše im je držati vanjski oblik pobožnosti i glumiti da su kršćani, dok s druge strane razmišljaju, govore i žive kao demoni.

Ipak, svi bi na postavljeno pitanje "Želite li kršćanski sprovod?" odgovorili potvrdno. Zanimljivo, svi žele da im se nad grobom drži propovijed u kojoj će biti naglašeno "kako su bili vjernici i članovi crkve, koji su blago preminuli u Gospodinu!" Naravno, za kraj slijedi ovakav zaključak: "Počivao/la u miru Božjem!" Kad bi barem bilo tako, da je svatko živio kako mu se nad grobom priča, ali nažalost daleko je to od istine. 

Sprovod je nažalost uglavnom vrhunac životne obmane. Ne samo za pokojnika, nego i za one koji ga oplakuju. Slušaju priče kako je umro u Gospodinu i otišao u Božju prisutnost, a da se pri tom uopće ne pitaju na osnovu čega to zaključuju. Možda se i ne žele pitati zato što bi neizostavno morali početi razmišljati i o svojem životu i konačnom odredištu koje ih čeka. Crkvena religija im jamči da će ići u raj, a "ono malo što su zastranili" namirit će misa zadušnica, boravak u čistilištu i sl.

Da, svi žele Boga na sprovodu, ali da bi se to ostvarilo Bog mora biti i u našem životu. Kršćanske denominacije nemaju isto gledište o sudbini i počivalištu umrlih. Neki vjeruju da mrtvi spavaju, neki vjeruju da duh i duša odlaze u čekalište za mrtve itd. Ima tu puno teorija. Ipak, barem prema učenju Pisma jedno je sigurno i mogu to sa sigurnošću reći: "Bog će suditi svakom čovjeku, jedan na jedan!" U poslanici Hebrejima čitamo "da je svakom čovjeku određeno jedanput umrijeti, a potom dolazi sud". (9:27) 

Može se raspravljati hoće li to izgledati ovako li onako, ali dogodit će se sigurno. Zato nemojmo brinuti o tome da nam nad grobom drže lijepe govore. Brinimo o tome da kad stanemo pred Suca budemo proglašeni pravednima i prihvaćenima. Ako na sudu budemo proglašeni prokletima kojima je sudbina u jezeru koje gori ognjem i sumporom, uzalud će biti lijepi govori na sprovodu. Zato, obratimo se od grijeha, živimo s Kristom, umrimo u Kristu i budimo s Njim u vječnosti!