Religiozni duh (2)

Nakon pada u grijeh Adam i Eva prognani su iz edenskog vrta i naselili su se istočno od tog područja. Imali su dvoje djece, Kajina i Abela. Kajin se bavio zemljoradnjom, a Abel stočarstvom. Iako je grijeh ušao u svijet, prvi ljudi su imali razvijenu svijest o Božjem postojanju, a sasvim sigurno su imali i razvijen odnos s Njim. Dakako, taj odnos nije više bio savršen kao prije pada u grijeh, nego je morao biti prilagođen novonastalom duhovnom stanju opterećenom grijehom. U odnosu Boga i čovjeka pojavio se element žrtve. Nakon što je Adamu, Evi i sotoni izrekao kazne za počinjeni grijeh, Bog je ubio životinju i od krzna načinio odjeću Adamu i Evi. Prvu žrtvu za ljudski grijeh prinio je Bog! Životinjska krv morala je biti prolivena kao naknada za počinjeno.

Prva braća u povijesti ljudskog roda prinosila su žrtve Bogu. Iako to nije zabilježeno, sigurno je da su to činili i njihovi roditelji. Kajin je kao žrtvu prinio plodove zemlje, a Abel prvinu od svoje stoke. Iako su obojica prinijeli žrtve, Bog je blagonaklono pogledao i prihvatio samo Abelovu žrtvu. Na Kajinovu se nije ni osvrnuo. To nam zasigurno izgleda vrlo čudno. Zašto obje žrtve nisu bile prihvaćene? Mlađi brat je imao duhovno razumijevanje da pristup k svetom Bogu nakon pada u grijeh više ne može biti ostvaren "tek - tako". Žrtvovanje životinje i prolijevanje krvi pokazalo je da poznaje Božju narav i Njegovu volju. O tome čitamo u poslanici Hebrejima: „Vjerom je Abel prinio Bogu bolju žrtvu nego Kjain, i po njoj je dobio svjedočanstvo da je pravedan, kad je Bog posvjedočio za njegove darove.“ (11:4) S druge strane, Kajin je Bogu prinio zemljane plodove, rezultate ostvarene u znoju svog lica. Već tada Bog je objavio ljudima da neće prihvatiti žrtvu ljudskog tijela - religiju djela.

Abel i Kajin jesu slika dviju vrsta pobožnosti; duhovne i tjelesne. Duhovna pobožnost nadahnuta je Svetim Duhom, ugodna i prihvatljiva Bogu. U Novom savezu krvna žrtva prinesena Bogu bio je Njegov Sin, Isus Krist. Njegova krv prolivena je na golgotskom križu za oproštenje ljudskih grijeha. Ljudi Abelovog usmjerenja, kršćani rođeni od vode i Duha, vjerom prihvaćaju rezultate žrtve ostvarene na križu. Oni tome ne nastoje ništa pridodati, jer znaju da je žrtva savršena, trajna, s maksimalnim učinkom spasenja. 

Ljudi Kajinovog usmjerenja također se nazivaju kršćanima, imaju vanjski oblik pobožnosti, ali duh koji oblikuje njihovu misao nije Božji Duh. Pismo kaže „da je Kajin bio od zloga“. (1. Ivanova 3:12) To znači da je demonski, religiozni duh, oblikovao njegovo vjersko usmjerenje i općeniti doživljaj Boga. Dakako, to je bio potpuno iskrivljen doživljaj, upravo onakav kakav sotona želi da ljudi imaju. Kajin je gajio pobožnost u svom životu. On nikad nije rekao: „Bože, ne želim imati posla s tobom!“ To nije bilo ono što mu je religiozni duh stavio u srce. Upravo suprotno, nadahnuo ga je da ostvaruje odnos s Bogom, učinio ga je izvana vjernikom, ali ne onako kako Bog hoće, nego onako kako sotona želi, po njegovom modelu.

To i jest osnovna definicija negativne religioznosti: ostvariti odnos s Bogom onako kako čovjek želi (a tu želju proizvodi religiozni duh), a ne onako kako Bog traži!

Konačni dokaz da je Kajinova pobožnost bila nadahnuta religioznim duhom bilo je Abelovo ubojstvo. On nije ubio mlađeg brata zbog neriješenih imovinskih odnosa, nasljeđa ili sličnih stvari. Jedini motiv njegovog ubojstva bio je bijes izazvan Božjom reakcijom na njegovu žrtvu. Ubojstvo i laž jesu dvije temeljne sotonine karakteristike (Ivan 8:44). Kajin ih je kao čovjek vođen religioznim duhom također pokazao. Ubio je brata i lagao Bogu da ne zna gdje se nalazi. Kajinovi duhovni potomci kroz cijelu povijest, sve do današnjih dana iskazuju te dvije karakterne crte. Spremni su progoniti i ubijati Abelove potomke, a lažna doktrina i iskrivljavanje Božje riječi glavno im je sredstvo ostvarenja njihovih ciljeva.