Nikad nije kasno za spasenje?

Jedna od najopasnijih zamki u koju grešnik može upasti jest mišljenje da će ući u spasenje onda kad on to bude htio. Drugim riječima, nikad nije kasno da se čovjek obrati od grijeha i pomiri s Bogom, makar to učinio "5 do 12" na samrtnoj postelji. Tim postupkom kao da poručuje: "Bože, odgađao sam do zadnjeg trena, ali ipak držim sve pod kontrolom, sad ću to učiniti!" Takvo što neće se dogoditi! Nije u pitanju to da takvo što nije moguće. Čovjek se može obratiti i biti spašen u zadnjim životnim trenucima. Primjer razbojnika koji je bio raspet na križu do Isusa to dokazuje.

U pitanju je nešto drugo. Naime, grešan čovjek koji živi pod sotoninom vlašću samog sebe smatra božanstvom. Sotona je Evi u edenskom vrtu obećao da će ona i Adam postati kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo. Bogovi drže stvari čvrsto u svojim rukama, kontroliraju događaje, imaju mogućnost izravno utjecati na njih i još podosta toga. Prvi ljudi naivno su povjerovali u tu laž. Božanske odlike nisu dobili, ali su trenutno postali svjesni osobne golotinje. Grešni potomci prvog Adama svejedno žive u uvjerenju da jesu sami sebi bogovi i gospodari svoje sudbine.

Spasenje ljudskog roda nije moglo poteći od čovjeka. Bog je morao pokrenuti stvari. Žrtvovao je svojeg Sina i time je ispunio zahtjeve svoje pravednosti. Evanđelje je Božja poruka izgubljenom čovjeku u kojoj mu se nudi mogućnost da bude spašen. Takva poruka dolazi pod osvjedočenjem Svetog Duha. Ovo je ključno pitanje, zašto Sveti Duh mora osvjedočiti grešnika? Zato što bez nadnaravnog Božjeg djelovanja nitko nikad ne bi mogao prihvatiti Njegovu milost. Mi možda mislimo da smo i bez Njegovog utjecaja u mogućnosti reći da Kristu, ali zapravo nismo.

Onog trenutka kad smo iz bilo kojeg izvora čuli poruku Evanđelja, Bog od nas očekuje da na poziv odgovorimo pozitivno. Sveti Duh djeluje u tom trenutku milosti i nitko si ne smije dopustiti luksuz da kaže ne. Apostol Pavao kaže: "Kao njegovi suradnici mi vas opominjemo da ne primate uzalud Božju milost. Uistinu kaže: 'Uslišao sam te u pravo vrijeme, pomogao ti u dan spasenja'. Pazite! Sad je dan pravo vrijeme, sad je dan spasenja." (2. Korinćanima 6:1,2) Dan, odnosno trenutak kad nas je Sveti Duh osvjedočio o grešnosti i nužnosti spasenja u Kristu, jest naše pravo vrijeme, ono koje je Bog odredio da uđe u naš život. 

Ljudi se često pitaju, pruža li Bog samo jednu priliku čovjeku. Nekome je pružena samo jedna prilika, nekome dvije, nekome možda i deset, ali to ne bismo smjeli provjeravati i kalkulirati. To samo Gospodin zna! Ljudsko srce sklono je otvrdnuću. Što više odbijamo Božju milost, postajemo tvrđi. Zato ne smijemo vjerovati u bajku da nikad nije kasno za spasenje. Za mnoge može biti prekasno već nakon prvog odbijanja poruke Evanđelja. Čovjek nakon toga može čuti još tisuću puta poruku, ali uzalud.

Pogledajmo što Isus kaže u šesnaestom poglavlju Markovog evanđelja: "Idite i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju. Tko bude vjerovao i krstio se bit će spašen, tko ne bude vjerovao osudit će se." Odbijanje Evanđelja doslovno znači primanje osude, konačne i nepromjenjive. S druge strane, vjera u Evanđelje donosi spasenje. Ako u ovom trenutku shvaćamo da nam je potrebno pomirenje s Bogom odgovorimo pozitivno bez oklijevanja. Prva prilika možda nam je i posljednja!