Marija - katolička božica

U biblijskom kontekstu, božanstvo je osoba, životinja (Rimljanima 1:21-23), stvar ili prirodna sila svijeta (Galaćanima 4:8,9) koju štujemo usporedno s Bogom, stavljamo u istu ravan ili čak iznad Njega. Marija u katolicizmu definitivno ima status božanstva koje se štuje usporedno s Bogom. Iako to žučno niječu, katolički teolozi ne mogu osporiti mnogobrojne dokaze koji govore u prilog spomenutoj tezi. Ne samo biblijska analiza, nego i riječi katoličkih autoriteta dokazuju da Mariju smatraju božicom kojoj treba iskazati pobožnost, odanost i pripadnost.

Rimski papa Ivan Pavao II: "Ovo će, dakle, putovanje biti u znaku pobožnosti hrvatskog naroda prema presvetoj Bogorodici." (Zagreb, Pleso, 2. listopada 1998.g.)

Kardinal Franjo Kuharić je bio eksplicitan kao i njegov ondašnji poglavar: "Sveti Oče! Sa svim srcem i vjerom vas primamo! Dobro nam došli! Po zagovoru presvete bogorodice i majke crkve, kojoj vi s geslom 'totus tus' svim srcem pripadate ..." (Iz knjige 'Papa u Hrvatskoj', str. 54)

Biti pobožan prema nekome znači da ga smatramo bogom. Rimski papa nije opovrgnuo kardinalove riječi da svim srcem pripada Mariji, iako Isus jasno kaže: "Ljubi Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom." (Luka 10:27)

Razvoj marijanskog kulta i pobožnost prema Mariji teološki je i povijesno obradio Edoardo Labanchi u knjizi 'Mariologija ili kršćanstvo?' Autor je bivši katolički svećenik, pripadnik reda Družbe Isusove. Ovo su neki odlomci iz knjige čiji sadržaj dokazuje razvoj paralelizma Isus - Marija u katoličkom vjerovanju.

Bezgrješno začeće

Čekao je Pija IX da "definira" jednom zauvijek ovo vjerovanje s bulom "Ineffabilis Deus" koja nosi nadnevak 8. prosinca, 1854. (odatle i blagdan). I evo verzije teksta definicije: "U čast svetom i nedjeljivom trojstvu, na slavu i diku Blažene Majke Božje, za uzdizanje katoličke vjere i porast kršćanske religije, s autoritetom našeg Gospodina Isusa Krista, blaženih apostola Petra i Pavla, i Našim, proglašavamo, izjavljujemo i određujemo da je doktrina po kojoj je Preblažena Djevica Marija, u prvom trenutku svog začeća, jedinstvenom milošću i povlasticom Svemogućeg Boga, s obzirom na zasluge Isusa Krista, Spasitelja ljudskog roda, bila sačuvana od svake ljage istočnog grijeha, je doktrina Bogom objavljena, te stoga, svi vjernici moraju u to čvrsto i postojano vjerovati."

Ali, ako se promatra ova teorija u svjetlu Sv. Pisma, vidi se odmah da je pogrešna, jer je u oprečnosti s jasnim učenjem Krista i apostola koji su, nadahnuti Svetim Duhom, proglasili općenitost grijeha.

Ali, naposljetku, čemu je služila ova papinska odluka? Ničem drugom doli da uzdigne još više Mariju nauštrb središnjeg položaja kojeg Gospodin Isus mora imati u životu Crkve i svakog pojedinačnog kršćanina. Ova dogma čini od Marije još više Kristovog dvojnika, do mjere da je gotovo poistovjećuju s Njim.

Marija u srednjem vijeku

Od IV do V stoljeća, pa i dalje, marijanski kult je imao nevjerojatne razvoje kako na teološkoj, tako i na pučkoj razini, toliko da se može govoriti, kao što smo vidjeli, o pravoj "marijanizaciji" kršćanstva. Štoviše, pitam se do koje mjere se još može govoriti o kršćanstvu, kada, i ne samo zbog marijanskog kulta, sami temelji kršćanske vjere bijahu potkopani uvođenjem elemenata posve stranih Objavi.

U provedbi, Marija se počela smatrati malo pomalo Isusovim "dvojnikom", tj. nadnaravnim bićem, nižim samo od Boga Oca. Osim što se smatralo da je Marija lišena svakog Adamovog nasljeđa i, dakle, bez ikakve prirodne sklonosti ka grijehu – "Bezgrješno začeće", čime ćemo se baviti kasnije, raširila se ideja da ona nije nikada počinila nikakav grijeh, čak ni "oprostivi grijeh", da upotrijebimo dobro znanu katoličku terminologiju.

Pravo štovanje Grignion de Montforta

Obvezna etapa za onoga koji se bavi povijesnošću marijanskog kulta je upravo "Traktat o pravom štovanju Svete Djevice", napisan je polovicom XVIII stoljeća od Luis Maria Grignion de Montforta, francuskog svećenika (1673-1716), proglašenog službeno "svecem" od Pija XII god. 1947. Djelo je bilo neobjavljeno i nepoznato do prije jednog stoljeća, ali otkad je otkriveno i objavljeno, ostalo je klasik katoličke mariologije.

I malo pomalo dok se čitaju stranice Grigniona , sve više se postaje svjesno činjenice da tu ima doista malo zdrave biblijske teologije, a da se delirij mariologije izoštrava. Evo još jednog "bisera": "Sveta Djevica je sredstvo kojim se naš Gospodin Isus Krist poslužio da dođe do nas, i isto tako, sredstvo kojim se mi moramo poslužiti da dođemo do Njega, jer ona nije kao druga stvorenja koja bi, ako ih zavolimo, nas mogla udaljiti od Boga umjesto da nas približe." Ali autor ide još dalje: "Ako je, kao što sam kazao, Sveta Djevica Kraljica i Gospodarica neba i zemlje: 'Božjoj vlasti sve je podloženo, čak i Djevica; vlasti Djevice sve je podloženo, čak i Bog', kažu sv. Anzelmo, sv. Bernard ... nema li ona onoliko podanika i sužnjeva koliko i stvorenja? Zar nije onda logično, da među tolikim prisiljenim sužnjima ima i onih koji su takvi poradi ljubavi, i koji drage volje izabiru Mariju za svoju gospodaricu?"

Uznesenje

Dogma o uznesenju proglašena 1. studenog, 1950. od strane Pija XII, može biti smatrana kao posljedica one o Bezgrješnom začeću. Razlozi koji stoje u osnovi ove uske povezanosti su sljedeći: ako je Marija bila začeta bez grijeha, njezino tijelo nije moglo biti plijen smrti. Ali, evo ključnog teksta odredbe sadržanog u Apostolskoj konstituciji "Munificientissimus Deus": "... izjavljujemo i određujemo da je dogma, Bogom objavljena, činjenica da je Marija vazda djevica, Bezgrješna majka Božja, nakon što je okončala svoj zemaljski život, bila dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu."

Ova odredba, smatrana nepogrješivom od katolika, zatvara ciklus paralelizma Isus - Marija. Tako je Djevica viđena kao savršeni dvojnik Gospodina: kao On, Marija, začeta bez grijeha, uznesena je na nebo. "Marija – tvrdi katolički teolog Schillebeeck - sudjelujući već, kao majka, u Kristovoj otkupiteljskoj aktivnosti, kroz svoje Uznesenje sudjeluje također i u moći Isusa kao Gospodina. Njezino usksnuće je za nju uzdignuće na oltar njena majčinstva prema ljudima.

Što možemo kazati o ovom drugom aspektu marijanskog kulta? Barem to da se nalazimo pred čistom legendom bez ikakve povijesne osnove. Što se tiče odredbe, ona je samo dodatno ohrabrila već postojeće nebiblijske tendencije katoličanstva.