Dvadeset treće poglavlje Matejevog evanđelja slobodno možemo nazvati poglavlje "velikog jao". Isusove riječi koje ovdje čitamo obračun su s religioznom vanjštinom koja skriva pravo stanje unutrašnjosti. Pozabavimo se s tri "jao" koja je Isus upotrijebio u razotkrivanju devijacija.
"Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji čistite vanjštinu čaše i zdjele, dok su unutra puni otimačine i pohlepe!" Pojam čistite ukazuje na kontinuirani napor kojem je svrha održavati odsjaj duhovnosti, iako je pravo stanje otimačina i pohlepa. Zanimljivo da su baš ove dvije riječi uporabljene zato što sugeriraju grešno htijenje da pobožnost bude izvor dobtika. Pohlepa razvija otimačinu! Danas se ljudima pod parolom "vjere" otima novac (kroz manipulativna učenja o obaveznom desetku), otima im se privatnost kroz uključivanje u crkvenu mašineriju koja ih doslovno melje, otima im se zdravo razumsko prosuđivanje kroz zahtijevanje slijepe i nekritičke poslušnosti na učenja crkvenih vođa i naposljetku, otima im se mogućnost prebivanja u Božjoj volji.
"Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji ste slični okrečenim grobovima što se izvana pričinjavaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i truleži! Tako se i vi izvana činite ljudima pravedni, a unutra ste puni licemjerja i nepravednosti." Mrtvačke kosti, trulež i raspadljivost prepoznatljivi su znakovi smrti. Ovdje se ne govori o tjelesnoj, nego o duhovnoj smrti. Tamo gdje je proklamirana vjera u Krista mora vladati život, Isusov, uskrsli život, život pobjede nad grijehom, nepravdom i svijetom.
Nažalost, kao i onda, tako ni danas često to nije slučaj. Licemjerje je ključna riječ. Koliko samo danas slušamo dvostrukih standarda u pogledu istog predmeta. Kažemo da je za svijet nešto krivo, a kad mi to činimo onda je to "sloboda u Kristu", neosuđivanje" ili "bezuvjetna Božja ljubav".
"Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji obilazite more i kopno da učinite jednoga istovjernikom, a kad to postane, učinite ga sinom paklenim dvaput gorim od sebe!" Ignorirajući poziv na unutrašnju promjenu, vjernici vanjštine kao da su gonjeni u namjeri da što više ljudi zavedu na stranputicu kojom i sami idu. Isus to naziva prolaženjem mora i kopna. Zapazimo kako naziva te ljude. Bez imalo taktiziranja: "To su pakleni sinovi!" Njima je bitno "da crkva raste", a u pravilu to znači u broju (a sve zbog novca koji će se cijediti od budućih sljedbenika). Kad šalju druge da "evangeliziraju" to je zapravo poziv da oni izvana dođu u njihovu crkvu. Sve se vrti oko broja i novca, a kvaliteta je nebitna.
Najstrašnije od svega je da svaka sljedeća generacija postaje dva puta gora od prethodne, paklenski religiozna i manipulativna, okrenuta protiv živog Boga, puna mrtvačkih kostiju, lažnih nauka i nepravednosti.
Nema komentara:
Objavi komentar