Šaulovo stupanje na scenu bilo je plod želje Izraelaca da budu što sličniji okolnim poganskim narodima. Vidjeli su da oni imaju markantne i karizmatične kraljeve, dominantne figure kojima se svi podlažu, pa su odlučili takav model primijeniti i u svojem taboru. Međutim, kako to obično biva, ono što nije dio izvornog Božjeg nauma prije ili kasnije očituje slabosti. Šaul je učinio nepopravljive kikseve koji su ga izbacili iz Božje volje i Njegovih dugoročnih nauma.
Prorok Samuel primio je Božju zapovijed da ode kod Betlehemca Jišaja. Jedan od njegovih sinova bio je izabran od Božje strane za novog kralja. Čim je Samuel stigao kod Jišaja ugledao je njegovog sina Eliaba i odmah pomislio da je on Božji izabranik. Što ga je ponukalo da tako pomisli? Odgovor vidimo u Božjim riječima koje su prekrižile Eliaba: "Ne gledaj na njegovu vanjštinu, ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio." (1. Samuelova 16:7)
Samuel je zasigurno bio duhovan čovjek koji je imao blizak odnos s Bogom, ali čak ni on nije bio lišen sindroma vanjske prosudbe. Očarao ga je Eliabov visok stas i općenito njegova vanjština. U njegovim mislima stvorila se ovakva prosudba: "Takav mora biti naš kralj, lijep, visok, zgodan i markantan!" Međutim, pogledajmo koji parametar je Bog otkrio proroku kao mjerodavan: "Bog ne gleda kao što čovjek gleda; čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu."
Problem s Eliabom nije bio u njegovoj visini i lijepom stasu, nego u tome što Bog u srcu tog čovjeka nije vidio ono što želi - glad i strast za Njegovim duhovnim vrijednostima. Pred prorokom su se izredala sedmorica Jišajevih sinova, ali ni jedan od njih nije bio Božji izbor. Za vrijeme aukcije Božji izbor bio je sa stadom na paši. Na najmlađeg sina Davida čak ni otac nije računao. Upravo zato nije smatrao da ga je potrebno pokazati proroku.
Jesmo li mi danas naučili Samuelovu lekciju, ili prosuđujemo po vanjštini? Varaju li nas oči kad promatramo ljude koji se predstavljaju kao Božji sluge samo zato što je njihova vanjština očaravajuća za naše oči? Vidimo njihove raskošno uređene dvorane, glazbene instrumente, izrezbarene propovjedaonice i infrastrukturu i zato oduševljeno kliknemo "Ti ljudi ili službe sigurno su poslane od Boga!" S druge strane, kad se sretnemo sa skromnim i neatraktivnim ljudima i usporedimo to s onim prije opisanim, naše srce se prikloni vanjštini.
Apostol Pavao ovako je ponukao na razmišljanje vjernike u Korintu: "Pogledajte, braćo, sebe koji ste pozvani! Nema vas ni mnogo na ljudski mudrih, ni mnogo moćnih, ni mnogo plemenitih. Naprotiv, što je ludo u očima svijeta, Bog je izabrao da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, Bog je izabrao da posrami jake; što je neplemenito i vrijedno prezira u očima svijeta - i čak ono čega nema - Bog je izabrao da uništi ono što jest, da se ni jedan čovjek ne može ponositi pred Bogom." (1. Korinćanima 1:26-29)
Posebno je zanimljiv izraz "u očima svijeta" koji apostol upotrebljava. Nažalost, previše ljudi koji se izjašnjavaju kao kršćani promatraju ljude, stvari, pojave i učenja kroz taj okular. Ukoliko je Krist svoje Tijelo (Crkvu) regrutirao iz područja bez puno mudrosti, moći, plemenitosti, slabosti i prezrenosti, onda ni vidljiva manifestacija ne može odudarati od toga.
Zabilježeni vjernici u Novom savezu dolazili su iz različitih miljea, ali svima je bilo svojstveno da nikad nisu ljudima nudili vanjštinu, glamur i dojam za oči. Upravo suprotno, nudili su istinu Božje riječi koja je prebivala u njihovim srcima i autentične Božje duhovne vrijednosti.
Nema komentara:
Objavi komentar