Probuđenje nije biblijska nauka (1a)

Gotovo je sigurno da se svatko iz crkvenog okružja u većoj ili manjoj mjeri susreo s ovim pojmom. O probuđenju pjevaju tzv. timovi za slavljenje, propovjednici na konferencijama uvjeravaju slušatelje da ono samo što nije stiglo u naš grad ili zemlju, crkveni službenici motiviraju vjernike da pohode molitvene sastanke za probuđenje, organiziraju se kampovi probuđenja, pišu knjige na tu temu i osnivaju pokreti. 

U vjersku terminologiju vremenom se čak uvukao i izraz duh probuđenja, s pozitivnim prizvukom kod onih koji ga koriste. Danas kao da se svaka duhovna aktivnost vrti oko probuđenja i sve je podređeno njegovom iščekivanju i dolasku. Biti u probuđenju ili njegovom iščekivanju postalo je "in" i "cool". 

No, što se to konkretno naučava, najavljuje i tako željno iščekuje? Na izravno pitanje što je probuđenje dobivaju se šaroliki i kontradiktorni odgovori, već na prvi pogled teološki vrlo upitni i nedorečeni. Pobornici probuđenja prije svega jako teško definiraju sam pojam, kao i skupine (svijet ili Crkva) na koje se odnosi. Postoji i struja koja vjeruje da je probuđenje predviđeno za obje skupine, u skladu sa specifičnim zahtjevima svake od njih. 

Najpoznatiji predstavnik te skupine bio je američki propovjednik Charles Finney (1792-1875) koji danas slovi kao otac modernog probuđenja. Zbog velike globalne rasprostranjenosti i utjecaja, probuđenje kao vrsta nauke mora biti provučeno kroz dva glavna biblijska filtera, a to su doktrina i testiranje duhova.

Probuđenje kao nauka razvijalo se postupno i može se reći da je ono zbir različitih učenja. Gotovo je nemoguće dati konačnu definiciju zato što nadogradnja traje i danas, ali ipak postoji prepoznatljiva okosnica. U prvom dijelu obradit ćemo probuđenje koje se odnosi na svijet (spasenje grešnika).

Svi vjernici slažu se da Bog spašava grešnike, ali mnogi od njih nemaju ispravnu spoznaju kako On to čini. Kad bismo to pitanje postavili sljedbenicima probuđenja, vrlo je izgledno da bi nam ponudili ova dva tipa odgovora: "Molit ćemo za probuđenje, pa će Bog spasiti grešnike!" ili "Ratovat ćemo duhovno u molitvi protiv sila tame, pa će to stvoriti uvjete za probuđenje i onda će Bog spasiti grešnike!" Tematika ovih odgovora predstavlja okosnicu krivovjerja o probuđenju u koje su se nažalost zapleli mnogi vjernici.

Molitva za probuđenje

Ukoliko smo bili prisutni na sastanku za probuđenje, sigurno smo čuli ovakvu ili sličnu molitvu: "O Bože, mi te molimo za izlijevanje Svetog Duha i da doneseš probuđenje u naš grad, selo ili državu! Molimo te Bože, smiluj se grešnicima i spasi ih od propasti, za to te molimo već pet, deset ili više godina!"

Mnogi mole ovako zato što su ih tako učili njihovi službenici, a svi zajedno su pod utjecajem bajkovitih i nedokazanih priča iz prošlosti i sadašnjosti, čiji početak zvuči ovako: "U jednom gradu ili selu živjeli su baka i djed, ili je postojala neka crkva ... oni su počeli moliti za probuđenje i jednog dana ono je iznenada došlo i grešnici su se počeli kajati i spašavati." Ovakve i slične bajke ponajviše su prisutne u pentekostalno - karizmatskom miljeu, iako ni druge denominacije nisu pošteđene.

Temelj naše vjere, učenja i djelovanja mora biti isključivo Pismo. Ono nam nigdje ne daje učenje ili svjedočanstvo da se grešnici spašavaju posredstvom izvanrednog izlijevanja Svetog Duha i molitve za probuđenje. Naš Gospodin Isus Krist ni u jednoj zapovijedi Crkvi koju je uputio za vrijeme zemaljske službe ili prije uznesenja u nebo, ne nalaže da se vjernici trebaju moliti za probuđenje. Zapravo, takav pojam ili doktrinalnu percepciju ne možemo pronaći nigdje u Novom savezu.

Veliko poslanje

Ono što je Gospodin Isus Krist zapovijedio i što je Crkva pozvana činiti jest propovijedanje Evanđelja: "Idite po cijelom svijetu i propovijedajte Radosnu vijest!" (Marko 16:15) Danas pokreti probuđenja obilaze svijet i propovijedaju probuđenje, uvjeravajući ljude da će to pokrenuti Božju ruku i uvesti grešnike u Kristovo kraljevstvo. Crkva opisana u Knjizi Djela ni jednom nije molila za probuđenje ili naučavala takav koncept. 

Nakon što su Petar i Ivan pušteni sa saslušanja pred Velikim vijećem, vratili su se braći i sestrama. Nakon toga su svi zajedno uputili ovu molitvu Bogu: "A sada, Gospodine, pogledaj njihove prijetnje, pa svojim slugama daj da potpuno neustrašivo navješćuju tvoju riječ. Pruži ruku da se u imenu tvog svetog sluge Isusa događaju ozdravljenja i čudesni znakovi." (Djela 4:29,30) Jako je važno vidjeti kamo ih je odveo molitveni duh. Ne prema probuđenju ili očekivanju nečeg takvog, nego prema ispunjenju Duhom Svetim i neustrašivom propovijedanju Evanđelja (31).

Svakako trebamo obratiti pozornost i na Isusovu zemaljsku službu zato što je ona preteča apostolske i prirodni duhovni temelj. Proučimo li bilo koje evanđelje, nigdje nećemo vidjeti da je Isus prakticirao takav oblik molitve ili tako prikazivao Božju spasiteljsku intervenciju u nečijem životu. Također, Isus je na svom putu isključivo propovijedao Božju riječ u svim segmentima.

Krivo poimanje djelovanja Svetog Duha

Zapomaganje u molitvi za probuđenje sugerira da je Bog taj koji iz nekog razloga odlaže spasenje grešnika, pa ga, eto, takvom vrstom molitve treba odobrovoljiti da konačno nešto poduzme. Budući da to što ljudi očekuju nikako ne dolazi (a ne može ni doći zato što nije odraz Božje volje) onda se u molitvi Bog stalno nagovara da "pošalje probuđenje". Bog je odavno riješio pitanje spasenja grešnika u bilo kojoj epohi. Učinio je to na brdu Golgote, gdje je Njegov Sin bio žrtvovan za spasenje svijeta. Božja riječ nam otkriva da je Njegova volja da se nitko ne izgubi i da svi pristupe obraćenju (2. Petrova 3:9).

Problem nije u Bogu koji "nikako da pošalje probuđenje" nego u duhovnoj sljepoći i neznanju sljedbenika spomenute nauke. Kad bi svoju spoznaju gradili na učenju Božje riječi, a ne denominacijskim bajkama, onda bi saznali koje sredstvo Bog koristi kako bi grešnici bili osvjedočeni i spašeni. 

Prema njihovoj verziji to se postiže molitvom za izlijevanje Svetog Duha, kako bi osvjedočenje došlo na neki grad ili zemlju. Dakle, riječ je o nekoj vrsti periodičnog Božjeg djelovanja, ali takva verzija ne postoji u Pismu. Također, nitko u Novom savezu nije bio osvjedočen i spašen primjenom takve tehnologije! Sveti Duh je stalno prisutan na zemlji, a naše tijelo je Njegov hram u kojem prebiva i djeluje prema van. Božji Duh ne može biti više prisutan ili djelatan na zemlji nego što je sad. 

Prema Pavlovom učenju, spašavajuća vjera za grešnike ili ona izgrađujuća za vjernike dolazi kroz slušanje Kristove riječi (Rimljanima 10:17) a upravo je to djelovanje Svetog Duha iz svojeg hrama, tijela Kristovih sljedbenika. Nekoliko stihova prije tog zaključka postavlja pitanje "kako li će čuti bez propovjednika?" (14) To je ključna riječ ove tematike i ispravnog shvaćanja onoga što smo pozvani činiti. Isus je dao zapovijed o propovijedanju Evanđelja kako bi grešni ljudi mogli čuti poruku, biti osvjedočeni Duhom Svetim i spašeni. Dakako, grešnici mogu i odbiti ponudu Božje milosti, ali to je zona njihovog izbora, odluke i odgovornosti.

Za kraj pogledajmo ovu Pavlovu misao: "... Bog je odlučio one koji vjeruju spasiti ludošću propovijedanja." (1. Korinćanima 1:21) To je jedini način da svjetlo Evanđelja zasja u ljudskim srcima. Molitve za probuđenje nisu biblijske i zato ih trebamo odbaciti i upozoriti druge vjernike da ih ne naučavaju ili prakticiraju. Isto tako, trebamo zauzeti odlučan stav prema donositeljima takvog nauka. Propovjednici probuđenja uglavnom dolaze iz zapadnih crkava i nastoje tu nauku ugraditi u vjerski sklop razmišljanja i djelovanja. To onda postaje realna opasnost i za sve one koji slijede taj nauk zato što ulaze u zonu krivovjerja i protivljenja istini i autoritetu Božje riječi.