Jesmo li
pozvani biti promatrači ili sudionici?
"Kad god se sastajete,
svaki od vas može imati hvalospjev, objavu, govor u tuđem jeziku ili njegovo
tumačenje; neka sve bude tako da bude na izgradnju." (1. Korinćanima
14:26)
"... svaki od vas ..."
Sastanak vjernika ne bi smio biti unaprijed pripremljen ritual sastavljen
uglavnom od dvije do tri pjesme profesionalnog crkvenog zbora i pastorovog
propovijedanja. Na što se onda svodi uloga svih ostalih u dvorani? Uglavnom na
pjevanje i slušanje, a ovisno od crkve i na izgovaranje riječi amen i haleluja.
Preispitamo li se iskreno, uvidjet ćemo da je to jedino što godinama činimo na
sastancima.
Ni uz najbolju volju takvo što ne možemo nazvati ispunjenjem svrhe
u Kristu, nego prije promašajem. U tom slučaju nismo sudionici, nego samo promatrači.
Naša uloga svodi se na objekte koji će povećati statistike crkvenog članstva,
popuniti sjedišta i prebivati u umjetnoj stvorenoj atmosferi "punoj pomazanja",
unaprijed osmišljenoj predstavi koja se odvija iz tjedna u tjedan.
Svatko koga Sveti Duh
potakne može i treba doprinijeti sastanku. Problem je u tome što spomenuto u
dvoranama nije moguće ostvariti. Razmještaj sudionika sugerira jasnu podjelu na
izvođače i gledatelje. Kako će netko iz dvadeset i petog reda sjedalica dati
proroštvo, govor u jezicima koji treba biti protumačen, hvalospjev i dr. Koncept
takvih sastanaka nije predviđen za spomenuti vid duhovnog djelovanja. Uglavnom
je u pitanju pastorov "one man show" uz pratnju onoga što se popularno zove tim
za slavljenje.
Sastanak vjernika u
kući omogućuje djelovanje
u duhovnim stvarima koje Pavao opisuje.
Broj ljudi je puno manji, tako da je omogućena nesmetana komunikacija i protok duhovnih izričaja (govor u jezicima, tumačenje, proroštva, hvalospjevi i dr.) Iako to nije izričito navedeno u Pismu, smatramo da bi sjedala po mogućnosti trebala biti u krugu ili polukrugu, kako bi sudionici bili vidljivi jedni drugima.
Zašto
dolazimo na sastanak vjernika?
Ne zaboravimo, Pavao
kaže da bi svatko od nas na svakom sastanku trebao djelovati u navedenim
duhovnim stvarima. Pogledajmo zašto: "... tako da sve bude na izgradnju ..." Duh
religije potiče ljude da idu na mjesto koje smatraju crkvom zato da ispune
vjersku dužnost, budu viđeni ili zato što su postali ovisni o atmosferi koja
vlada ponajviše u mega crkvama.
Skupljeno mnoštvo, glamur koji budi i
raspiruje osjećaje, pjesme slavljenja izvedene na bučnim instrumentima, učestale
konferencije i gostovanja karizmatičnih propovjednika iz inozemstva stvaraju
idiličan ugođaj.
Prividno, sve izgleda
sjajno. Ipak, zagrebemo li malo ispod površine, otkrit ćemo da to nije ono što
je apostol imao na umu kad je pisao poslanice vjernicima u Kristu. On nije učio
da se ljudi trebaju dobro osjećati i zabaviti u crkvi, kao u nekom underground
klubu, povodeći se za plitkim i tjelesnim izričajima kojima se bez ozbiljne
biblijske analize daju duhovni pridjevi.
Božja volja je da
razumijemo da su ovo temeljni razlozi zbog kojih trebamo doći na sastanak
vjernika:
- osobno duhovno jačanje i sazrijevanje
- pridonošenje duhovnom jačanju i sazrijevanju drugih vjernika
Zajedništvo vjernika je standard ili iluzija?
Ovo je jedan od najčešćih
izljeva nezadovoljstva u današnjim crkvama: "Nemamo dovoljno međusobnog
zajedništva!" Trebali bi se upitati je li ustroj današnjih crkava takav da
vjernici mogu imati zajedništvo u biblijskom smislu?
Suvremeni trend mega crkava
uništio je osnovnu duhovnu smjernicu Novog saveza - međusobno zbližavanje i
zajedničko djelovanje svih vjernika. Kako možemo očekivati zbližavanje ukoliko sjedimo u ogromnoj dvorani s nekoliko stotina mjesta, okruženi ljudima kojima ne
znamo ime ni prezime, ili ih u najboljem slučaju samo površno poznajemo? Na
završetku službe razilazimo se kao da smo zajedno pogledali igrani film ili
kazališnu predstavu.
U takvom okruženju nema ni govora o prepoznavanju potreba i
međusobnom služenju. Čitamo li Knjigu Djela i poslanice, uvidjet ćemo da su
ondašnji vjernici razvijali blisko zajedništvo na svim razinama. Njihovo
djelovanje u svakom slučaju treba nasljedovati.
