utorak, 9. listopada 2018.
subota, 21. listopada 2017.
Znak krštenja u Duhu Svetom
Biblijski princip znaka
Duhovne stvari dolaze iz nevidljive dimenzije, a očituju se u vidljivoj. Sve što je Bog činio od postanka svijeta nadalje, bilo je potvrđivano vidljivim ili čulnim znakovima. Ulazak Isusa Krista u službu započeo je krštenjem na rijeci Jordanu i primanjem Duha Svetoga. Nakon što ga je Ivan krstio, “vidio je da se otvaraju nebesa i Duha gdje poput goluba silazi na njega”. (Marko 1:10)
Možda mislimo, zašto je to bilo potrebno? Ipak je bila riječ o Isusu, drugoj božanskoj osobi. Bog je Bog reda i poštuje principe koje je osobno ustanovio. Isus se odrekao svoje jednakosti s Ocem (Filipljanima 2:6,7) i u ljudskom obličju krenuo je u savršeno ispunjavanje Božje volje.
Princip znaka vrijedi i za krštavanje u Duhu. Znak je podjednako svjedočanstvo nama, kao i ljudima koji nas okružuju. Budući je riječ o intimnom vjerskom trenutku, uobičajeno je znak namijenjen prvenstveno vjernicima, iako u nekim slučajevima može biti predviđen i za nevjernike. To ćemo vidjeti u izvještaju koji opisuje krštavanje na Dan Pentekosta.
Postoje denominacije koje naučavaju da je moguće biti kršten u Duhu, ali bez pratećeg znaka govora u jezicima. Je li moguće da netko bude kršten Duhom, a da ne progovori u jezicima neposredno nakon toga ili nikad? Kao i u svemu drugom, Pismo nam mora biti vrhovni autoritet u prosudbi i naučavanju. Samo od toga ovisi hoćemo li imati biblijsko iskustvo u svojem životu, ili ono nepodudarno sa slučajevima opisanima u Knjizi Djela.
Upravo zato što je krštenje u Duhu sredstvo kojim primamo silu za davanje Kristovog svjedočanstva, o pravilnoj spoznaji ovog predmeta ovisi hoćemo li ispuniti Božju volju. To je za svakog vjernika životno važno pitanje kojem trebamo posvetiti maksimalnu pažnju. Proučimo pet izvještaja iz Knjige Djela, kako bismo uočili obrazac pojavljivanja znaka govora u drugim jezicima prilikom krštenja.
Dan Pentekosta
Učenici su dobili uputu od Isusove strane da se ne udaljuju od Jeruzalema, nego da tamo čekaju na ispunjenje Očevog obećanja. Nakon što je Sveti Duh sišao na njih “svi su se napunili Duha Svetoga i počeli govoriti tuđim jezicima, kako ih je Duh nadahnjivao da govore”. (2:4)
Ovaj slučaj krštavanja u Duhu razlikuje se od ostalih po tome što je manifestacija Duha bila izražena kroz govor u jezicima onih naroda čiji su se pripadnici u tom trenutku nalazili u Jeruzalemu. Nadnaravni element bio je u tome što učenici prirodnim putem nisu mogli znati jezike tih naroda (Pertiti, Međani, Elamiti, stanovnici Mezopotamije, Judeje, Kapadocije, Ponta, Azije, Frigije, Pamfilije, Egipta, libijskih krajeva oko Cirene, Rimljana, Krećana i Arapa).
Na taj način Bog je dao “mig” svim narodima da je Njegova Crkva stupila na scenu, spremna i opremljena silom za propovijedanje Evanđelja svakom stvorenju. Ono što je za nas također bitno uočiti jest činjenica “da su se svi napunili Svetog Duha i počeli govoriti tuđim jezicima”. Dakle, nije bilo izuzetaka u primanju dara jezika.
Kornelijeva kuća
Drugi slučaj opisan je u desetom poglavlju. Petar je u Kornelijevoj kući propovijedao pobožnim ljudima poganskog porijekla. Za vrijeme slušanja apostolove poruke, na sve prisutne sišao je Sveti Duh. Vjernici iz obrezanja koji su dopratili Petra bili su vrlo izenađeni zato što se i na pogane izlio dar Svetog Duha.
Što ih je navelo da s takvom sigurnošću donesu takav zaključak? U četrdeset šestom stihu vidimo “da su ih čuli kako govore tuđim jezicima i slave Boga”. Govor u drugim jezicima i slavljenje Boga (spomenuto samo u ovom slučaju) bili su dokaz da su Kornelije i njegovi ljudi bili kršteni u Duhu. Po ni jednom drugom vjerodostojnom pokazatelju Petar i njegova pratnja to nisu mogli zaključiti.
Pogledajmo kako je Petar povezao događaj iz Kornelijeve kuće s onim što se dogodilo na Pentekost. Obrezanim vjernicima još uvijek nije bilo “leglo” Božje djelovanje među poganima, tako da im je Petar u Jeruzalemu dodatno morao pojasniti novonastale okolnosti. Ispričao im je kako je tekao dolazak u Kornelijevu kuću i iskustvo silaska Duha Svetoga na tamošnje ljude.
Apostol je ono što je vidio i čuo ovako formulirao: “… na njih je sišao Duh Sveti, kao i na nas u početku.” (11:15) Pojam ‘u početku’ odnosi se na Pentekost. Kao konačnu potvrdu da je ono što se dogodilo u Kornelijevoj kući bilo krštenje u Duhu, apostol je iznio podsjećanje koje mu je došlo u tim trenucima: “Tad sam se sjetio riječi Gospodnje: ’Ivan je krstio vodom, a vi ćete biti kršteni Duhom Svetim’” (16,17)
Krštenje u Duhu na Pentekost i ono u Kornelijevoj kući razlikovalo se u dvije stvari. U Jeruzalemu su svjedočanstvo primili nevjerni ljudi i njima je znak zbog toga bio upućen kroz naravne jezike. Znak je imao nadnaravni predznak zato što učenici nisu poznavali jezike naroda koji su se u tom trenutku zatekli u gradu. Oni su se upravo tome i začudili (Djela 2:6-8)
Na Pentekost su učenici Duha primili u zatvorenom prostoru (gornja soba), ali očito je da su izašli van nakon toga. Samo na taj način su ih stanovnici Jeruzalema mogli čuti kako na raznim jezicima govore o veličanstvenim Božjim djelima. Nakon toga je i Petar propovijedao, a očito je iz izvještaja da se to dogodilo na nekom javnom prostoru.
U Kornelijevoj kući svjedočanstvo su primili vjernici iz obrezanja, kao potvrdu da je Bog spasiteljsko djelovanje u potpunosti proširio i na poganske narode. Kornelije i njegovi ljudi govorili su tijekom krštenja u Duhu u drugim (nepoznatim) jezicima. Prirodni jezik ne bi dao naslutiti Petru i njegovoj pratnji da se dogodilo krštenje u Duhu, zato što bi to izgledalo kao uobičajena molitva. Oni su bez ikakve dvojbe zaključili da se odigralo krštenje u Duhu čim su iz njihovih usta čuli druge jezike. Poslije toga nisu tražili nikakvu drugu potvrdu autentičnosti Božje intervencije.
Pavao i Ivanovi učenici
Treći slučaj zabilježen je u devetnaestom poglavlju. Pavao je u Efezu naišao na učenike Ivana Krstitelja. Nakon što ih je uputio na krštenje Novog saveza, apostol je položio ruke na njih i bili su kršteni u Duhu. U šestom stihu vidimo “da su počeli govoriti tuđim jezicima i prorokovati”.
Kao i u prethodna dva opisana slučaja, svi prisutni su trenutno progovorili u jezicima, kao dokaz krštenja u Duhu. Za apostola je to bilo vjerodostojno svjedočanstvo. U njihovom slučaju bilo je prisutno i prorokovanje.
Samarija
Postoje i dva izvještaja gdje nije izričito navedeno da su vjernici za vrijeme krštenja u Duhu progovorili u drugim jezicima. Prvi takav slučaj opisan je u osmom poglavlju. Filip je prepustio apostolima izgradnju Crkve u Samariji, koja je nastala kao plod njegovog propovijedanja Evanđelja, potvrđenog velikim čudima i znakovima.
Iz izvještaja saznajemo “da su Petar i Ivan na vjernike položili ruke i oni su primili Duha Svetog”. (17) U svjetlu tri gore opisana primjera bilo bi vrlo neodgovorno i povrh svega teološki netočno zaključiti da je to krunski dokaz učenja koje tvrdi da vjernici ne moraju nužno progovoriti u jezicima nakon krštenja u Duhu.
Rečenica koja opisuje događaj vrlo je štura i ne otkriva nam detalje. Spomenuto je polaganje ruku od apostola i primanje Duha. Nije izričito spomenuto da su krštenici u Duhu progovorili u jezicima, ali nije ni suprotno.
Tri prethodna izvještaja koji potvrđuju da su vjernici za vrijeme krštenja u Duhu progovorili u jezicima navode nas na jedini biblijski utemeljen zaključak. Vjernici u Samariji sigurno su progovorili u jezicima.
Jedina razlika u odnosu na ostale slučajeve je u tome da to u izvještaju iz Samarije nije izričito navedeno. Ništa iz apostolske prakse ne može nas navesti na zaključak da bi mogao postojati drugačiji obrazac Božjeg djelovanja.
Pavao i Ananija
Drugi slučaj gdje jezici nisu izrijekom spomenuti prilikom krštenja u Duhu opisan je u devetom poglavlju. Učenik Ananija dobio je zadatak od Gospodina da položi ruke na Savla (kasnije Pavla) kako bi progledao. On je, kao što znamo, nakon susreta s Kristom na putu za Damask ostao slijep tri dana.
Ananija mu je objasnio razlog svojeg dolaska (17). U sljedećem stihu vidimo da je Pavao progledao, bio kršten u vodi i ispunjen Duhom. Kao i u slučaju Samarije, tako ni ovdje nije spomenuto da je Pavao prilikom primanja Duha progovorio u jezicima, a nije ni suprotno.
Pavlov slučaj trebamo sagledati kroz njegovo kasnije učenje i djelovanje u Kristovom Tijelu - Crkvi. Apostol je nadahnut Svetim Duhom, u Prvoj poslanici Korinćanima, donio afirmativno učenje o ulozi molitve u jezicima u vjerskom životu. On je, prema vlastitim riječima, govorio u jezicima više od bilo kojeg vjernika (14:18). Tom usporedbom (… više od vas sviju …) apostol je potvrdio da su svi vjernici u Korintu govorili u jezicima.
Stihovi za razmatranje i jačanje vjere
“Svi su se oni napunili Duha Svetoga, te počeli govoriti tuđim jezicima, kako ih je već Duh nadahnjivao da govore.”
“Još dok je Petar to govorio, siđe Duh Sveti na sve koji su slušali riječ. Svi obrezani vjernici koji su dopratili Petra bili su vrlo iznenađeni što se i na pogane izlio dar - Duh Sveti. Jer su ih čuli gdje govore jezicima i slave Boga.”
“Kad je Pavao na njih položio ruke, na njih je sišao Duh Sveti. Tad su počeli govoriti tuđim jezicima i proricati.”
“Želio bi da svi govorite tuđim jezicima, a još više da prorokujete.”
“Ja, hvala Bogu, govorim tuđim jezicima više od vas sviju.”
“Kad se god sastajete, svaki od vas može imati hvalospjev, pouku, objavu, govor u tuđem jeziku ili njegovo tumačenje; neka sve bude na izgradnju.”
Zaključak
Kao što smo vidjeli, spisi Knjige Djela ne spominju vjernike koji su bili kršteni u Duhu, bez istodobne pojave dokaza govora u jezicima. Tako nešto nije moguće u okviru Božje volje, zato što jedino kroz čulni dokaz možemo imati potvrdu svojeg ili nečijeg tuđeg krštenja u Duhu.
Krštenje u Duhu Svetom je zasebno iskustvo
Neke denominacije uče da je krštenje u Duhu iskustvo koje doživljavamo onog trenutka kad bivamo rođeni od vode i Duha. Dakle, može se reći, neka vrsta automatizma. Ovo učenje nije biblijski ispravno, iako je moguće, čak i poželjno, da osoba bude krštena u Duhu neposredno nakon novog rođenja.
Problem je što zastupnici ovog učenja ne uviđaju razliku između stanja koja opisujemo kao imati Duha i biti kršten u Duhu. U prvo stanje ulazimo kad se obratimo i prihvatimo Isusa kao Spasitelja i Gospodina, a Sveti Duh dolazi živjeti u našeg nutarnjeg čovjeka. U drugo stanje ulazimo kad budemo kršteni u Duhu i primimo silu za davanje Kristovog svjedočanstva. Ovo su tri izvještaja iz Knjige Djela koji dokazuju da je krštenje u Duhu zasebno iskustvo.
Dan Pentekosta
Generacija prvih kršćana bila je u nekim stvarima specifična u odnosu na one kasnije. Učenici koji su bili s Isusom za vrijeme zemaljske službe prošli su prijelazni period od raspeća i uskrsnuća, pa sve do Isusovog uznesenja u nebo i djelovanja kad On nije bio tjelesno prisutan u svijetu. Oni su bili prva i jedina generacija koja je morala čekati krštenje u Duhu. Nakon njih svi ostali kršteni su bez vremenskog odmaka. Naravno, to dijelom ovisi i o spoznaji zato što su crkvene doktrine često različite u odnosu na izvornu Božju volju.
Svi vjernici koji su na Pentekost bili skupljeni u Jeruzalemu već su ušli u novozavjetno spasenje. Sreli su uskrslog Krista i povjerovali u Njegovo uskrsnuće, priznajući ga za Gospodina i Spasitelja. U dvadesetom poglavlju Ivanovog evanđelja saznajemo ovu važnu pojedinost: “Poslije tih riječi dahne u njih i reče im: ’Primite Duha Svetoga!’” (22) Učenici su primili Svetog Duha puno prije Pentekosta, a krštenje u Duhu dokazalo je razdvojenost tih dvaju iskustava.
Samarija
Nakon Stjepanovog ubojstva, učenici su se raspršili i propovijedali Evanđelje. Filip je sišao u glavni grad Samarije i tamo je propovijedao Krista. Nakon što su apostoli u Jeruzalemu čuli o tamošnjim događajima, hitno su poslali Petra i Ivana u Samariju.
Pogledajmo kako su postupili sa zatečenim obraćenicima: “Kad su oni sišli Samarijancima, pomolili su se za njih da prime Duha Svetoga, jer još ni na jednog od njih nije bio sišao; bili su samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada su Petar i Ivan na njih položili ruke i oni su primili Duha Svetoga.” (8:14-17)
Očigledno je da su ovi ljudi bili spašeni prema svim novozavjetnim standardima, uključujući i vodeno krštenje. Dakle, primili su Duha Svetoga u samom spasenju. Ono što su im apostoli dali nije bilo vezano za spasenje, nego za krštenje u Duhu. To iskustvo još nisu imali, unatoč krštenju u ime Gospodina Isusa. Dakle, opet je primjetna više nego očigledna razdvojenost iskustava.
Efez
Pavao je u Efezu sreo učenike Ivana Krstitelja. Upitao ih je jesu li primili Duha Svetoga kad su postali vjernici. Ovo apostolovo pitanje nije bilo usmjereno na primanje Duha kod spasenja, jer očito je da su morali imati Duha budući ih je oslovio kao vjernike. Naime, bez Božjeg Duha nitko ne može biti vjernik.
Pitanje se odnosilo na krštenje u Duhu. Međutim, ovi ljudi su mu odgovorili da nisu ni čuli za Duha Svetoga. Pavao je shvatio čemu je riječ i pitao ih je kojim su krštenjem kršteni. Nakon što im je objasnio razliku između Ivanovog i novozavjetnog krštenja, pristali su se krstiti u ime Gospodina Isusa. Neposredno nakon toga “Pavao je na njih položio ruke, a na njih je sišao Duh Sveti”. (19:6) Apostol je smatrao da pored vodenog krštenja treba dodatno položiti ruke na njih kako bi bili kršteni u Duhu.
Kornelijeva kuća
Događaji u Kornelijevoj kući su specifični u odnosu na ostale izvještaje zato što je redoslijed djelovanja Svetog Duha bio obratan. Petar je okupljenim ljudima propovijedao, a Sveti Duh se izlio na sve koji su slušali riječ. Vjernici iz obrezanja prepoznali su da se Bog ispružio i prema poganima, što je za njihov sklop vjerskog razmišljanja u svakom slučaju bila revolucionarna promjena i prekretnica.
Nakon što je prepoznao i priznao djelovanje Svetog Duha na poganima, Petar je rekao ovo: “Zar može tko uskratiti vodu da budu kršteni ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?” (Djela 10:47) Očigledan je zaključak o Petrovom shvaćanju krštenja u Duhu i vodenog krštenja kao dva odvojena iskustva.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)